Umro je od sepse koju mu je u kratkom vremenu priredila riblja kost podmuklo zabodena u grlo. Tu ribu je jeo za velikog dana, na slavlju svoje krunidbe. Dok mu je zatrovana krv strujala tijelom s namjerom da izazove zatajenje srca, prvi put mu nije bilo važno priča li narod loše o njemu. Nisu mu više bile važne strogo vježbane kraljevske manire, zaboravio je na muke i napore satova čembala, a ni sjećanje na trening mačevanja nije ga tjeralo da se pokuša otrgnuti predaji.
Početak i kraj vladavine Lava trećeg ostaje kao šturi podatak u obliku broja. To je sve o njemu, o tom velikom čovjeku. Odmah poslije njega nabrojat će se četvrti, peti, šesti do četrnaestog Lava. Svi od reda isti - jednolično zaboravljeni.
- Što misliš kako mogu sačuvati sjećanje na nekog? Htjela bih napisati priču o životu jednog skoro zaboravljenog čovjeka. - upita Mirta.
- Na papiru, možda? Digitalno je rizično. Ako ne platiš server, ode sve u crnu rupu binarnih znakova. - odgovori joj prištavi mladić. - Fizički artefakt izgleda sigurniji. Bar jedan će negdje ostati.
- Da, dobro, ali kako sačuvati sjećanje na nekog kroz generacije? Kako za stoljeća sejvati nečije ime? - upita djevojka.
- Ne znam, stvarno. Previše je svega. Brzo konzumiranje i zaborav. Danas se najduže pamte rokovi kupona iz nekog kataloga.
- Pa, ima li smisla išta stvarati? Arhivirati? Sortirati? - zabrinuto upita Mirta.
- Što ti preostaje? Ako te to opušta i veseli, zabavljaj se dok si živa, poslije 'ko ga jebe. - nasmiješi se Doro. - Kad ti staneš, netko poput tebe održavat će generator kreativnosti. To je jedino važno. Sva sjećanja i ideje vrte se u bubnju tog generatora, a ti ih, kao lotto kuglice izvuci iz bubnja i intuitivno slaži.
- Imaš pravo! Kostur svih napisanih djela i života je uvijek isti, samo je drugačije okićen. - Djevojka zagrize napolitanku i crnim flomasterom zašara započetu priču o životu Lava trećeg.
