38. Lijenooki

Jedno oko strijelja oblak, a drugo, ono lijeno, zrikavo oko, prazno gleda u konop na palubi. Brod se ljulja na niskim valovima. Ljuljuška glavu Lijenookom. U prsa, malo ispod lijeve ključne kosti, zarila se duga smeđa strijela.

- Dobar početak!

Leš na brodu pronašli su jahtaši na udaljenosti od oko pet nautičkih milja od otoka.

- Obitelj Lijenookog u neku ruku mora zahvaliti Bogu što se mogla ljudski oprostiti. Da njegov brod struja nije odvukla na pučinu, tijelo bi postalo svečani gulaš.
- Ne razumijem kako je mogao biti toliko naivan. To je skoro u rangu s onim surferom koji se za šerove želio snimiti rekordnih šezdeset minuta na Zmijskom otoku. 
- Pogođam, surfer je kao nagradu za ludi izazov dobio zlatnu kopljoglavku.
- Heh, nije baš zabavno kad se od otrova topi meso, ispadaju organi, razmotaju crijeva, a sva publika, koja budno prati top izazov, su zmije. Nego, da se vratimo ovom koji su navukao na strijelu. Pišu da je domorodačka strijela imala metalnu glavu. Što misliš, odakle islanderima metal? Članci navode da je to narod koji je zastao u kamenom dobu.
- Čupaju rđave komade s olupina koje se s vremenom nasuču.
- Svašta. Pa, što je Lijenooki mislio? Da će ga dočekati pjesmom dobrodošlice? Odmotati mu crveni tepih?
- Sigurno je želio pobliže fotkati te ljude, objaviti reportažu i skupiti puno internet pratioca. Šteta da njegovo zrikavo oko nije dobro procijenilo dokle iz dvometarskog luka dopire odapeta strijela.
- Otočka ekipa je precizna. Tisućama godina usavršava ciljanje kako nitko iz vanjskog svijeta ne bi došao i uništio otok. Ako kojim slučajem uljez uspije nogom zakoračiti na plažu, neće dugo koračati. 
- Jesu li to sentinelci?
- Ne, to nije Sjeverni Sentinel. Otok je još zajebaniji. Ovaj pluta oceanom. Pluta i napada. Nikad mu ne možeš znati točne koordinate.
- Sereš?! Otok pluta?
- Spominje se da je otok svjesno biće, pametan lovac. Ja ga zamišljam kao divovskog dikobraza koji za napad koristi strijele svojih simbionata. Nagađa se da njegovo pleme ne može generacijma živjeti samo od svinjskog mesa. Otočke divlje svinje bi brzo bile istrijebljene. Ribu jedu, ali za snagu im treba crveno. Eto simbioze, otok mora živjeti neoskvrnjen, u punini svoje flore i faune i zato pluta tražeći mezimcima sočne plećke. Mami kočarice i pijane ribare koji razuzdanost plate glavom.
- Recimo da tako otočka zajednica stiče imunitet. Konzumira drugačije meso i polagno unosi nove parazite i klice.
- Meni sve ovo zvuči kao sumanuto naklapanje koje se pretvara u žešću fantastiku, još će taj otok jeftinim efektima odletjeti u Svemir.
- A zrikavi?
- Lijenooki. Baš smo dobro ime smislili. Što s njim?
- Je li zaviralio?

37. Bruna

Bruna je umrla od karcinoma. Gregor nije došao na pogreb. Dolazi sutradan i ostavlja na grobu raskošan buket crvenih ruža.

Prije osam godina...

Ona sjedi na klupi pred knjižarom i jede pecivo. Gregor izazi iz knjižare i pruža knjigu.
- Poklon za tebe. - zateže svoje svježe obrijano lice u gumeni osmijeh.
Često joj daruje knjige. Jednom tjedno donese ljubić. 
- Još jedna. - Bruna prihvati knjigu kao ciglu kojom nastavlja graditi zid. 
- Otvori! Pogledaj posvetu! - Gregor pogne glavu dok iščekuje ushit koji potvrđuje kako je on njen dočekani princ.
- Volim te! Tvoj Gregor. -  Bruna pročita i reče - Hvala, nisi trebao.
Ljubavne posvete na šundu je rastužuju. - nujna palcem po koricama trlja ljepilo skinute naljepnice s cijenom.

- Ljubavi, želim te odvesti na večeru. - Gregor poskoči.
Bruna ne podnosi iscenirane trenutke, kad, što, kako, kome...
- Daj mi ruku. Potrčimo! - on mašta ostvariti scenu iz filma. Kadar kad trče kroz osvijetljen drvored. Kadar kad zastanu kraj fontane. Kadar kad prelomi krhko biće preko nabreklih mišića ruke i strasno poljubi.
- Taj čovjek ne zna ništa o tišini u kojoj bujaju čuda nevidljvih spona. - Bruna zgrožena u mislima - Nikad me ne gleda u oči. Taj ne vidi ni svoje u ogledalu.
S Gregorom neprirodno trči kroz drvored. Noge joj otkazuju od bezvolje. U tom trku on je vuče prema štandu s cvijećem.
- Za tebe buket ruža. Crvenih. -  okrenuo se na peti kao Gene Kelly.
- Molim te, nemoj. Nikad mi nemoj kupiti cvijeće. Nikad! Mrzim odsječeno mrtvo cvijeće. - moli ga. - Ako baš moraš, kupi mi knjigu o cvijeću.
Ostaje zatečen. Ovo ne ulazi u narativ o ludo zaljubljenom paru. Brine jer neće sebi priuštiti najljepšu scenu iz ljubavnog filma. Tvrdoglava kučka remeti viziju žene koju muškarac obasipa klasikom.
- Kakva je to žena koja ne želi ruže?! - namršti se.

 
Narednih mjeseci Bruna u potpunosti digne utvrdu sazdanu od nečitljivih ljubića, pa napokon izgovori;
- Gregore, gotovo je s nama!
Pao joj je kamen sa srca, survao se niz ljubić zidine točno na Gregorovu glavu.
On širi oči u nevjerici. - To nije bilo u scenariju!
Vrlo brzo i jasno bijesan poželi Bruni smrt, vikne da je drolja i ode.

Ostala je okružena papirnatim zidinama. Iz svake knjige trga posvetu i komada u resice. Kida gomilu papira s bezvrijednim "Volim te!". Samo jedno izgovoreno "Crkni!" ima pravu težinu.

36. Teri Teriyaki

– Jezivo. – prošapće Larisa. Hidraulična dizalica prikolice trzajima istresa zemlju. Dina daje znak - finito! Vrijeme je za šmugu.

Odradile su „posljednje zbogom“, izrazile sućut obitelji i pričekale da se zadnji grumen zemlje sruči u raku. To je to. Djevojke se izmigolje iz uplakane mase i prođu drvoredom do izlaza s groblja. Larisi se činilo pogrešno ostati duže uz friški grob. Uz bivšeg. Sad dvostruko bivšeg. 
– Sranje, već je tu? – Dina gleda autobus. Produže korak kako ih vozilo ne bi sustiglo i pobjeglo.
– Zadnjih godina rijetko sam ga viđala. Žao mi je sad. – zamisli se Larisa i sjeda u autobus. U sporadičnim susretima s Terijem razmjenjivala je kopije opskurnih filmova. Ono što ga je, između ostalog, činilo zanimljivim čovjekom bio je hobi – putovao je po kugli zemaljskoj tražeći egzotične začine.

– Zalud začini svijeta kad nam je veza bila bljutava – slaže se brojalica u Larisinim mislima. – Kardamom, galangal, mažuran, kurkuma, sumak, a ni opaki wasabi nisu mogli upikanteriti par mjeseci našeg odnosa.
Ne misli na Terija! Da si ga odmah izgubila iz misli i to onako kao kad bolesna izgubiš okus! – Larisa kori samu sebe. Mogla bi ju Dina prokužiti pa neće pred njom ispasti nesalomljiva alfa.
– Sjednimo na kavu u Galapagos – Dina predloži čim su sišle s autobusa. Larisa nevoljko pristaje. Dina svakog natanta na ogovaranje. S velikom poganom jezičinom pričat će o Teriju. Kenjat će o mužjačkoj nesigurnosti, o ispuhanom potencijalu, seksu i, na koncu, o krhkoj psihi. Prerana smrt je logičan slijed. Kako li je jednostavno rastresti tuđi život i zatvoriti slučaj kad u blizini imaš Dinu-Watsona, ledenu kavu i četiri cigarete.

Prijateljice se na rastanku dosjete protuotrova za sva izlajana govna o Teriju pa jasno u glas izgovore: – O mrtvima sve najbolje!

Larisu pred vratima stana čeka bijela mačka. Mjauče i hipnotizira heterokromnim očima. Želi ući. Ušla je. U istoj sekundi pustila je u kuću još nešto. Tužnu istinu. U tren oka joj se uzverala uz tijelo. Ne mačka, istina. Došla joj do grla. U ustima kao da joj je ljupčac. Gorak.

35. Ernesto

Ne procjenjuj me po nasmijanom licu!

E.

- Gdje je Ernesto? Nisam dugo čuo za njega.
- Ubio se.
- Molim? Kako ja to ne znam?
- O tome se ne priča.
- Zašto? Jer je grijeh? Loša karma. Kakve su to pizdarije?!
- Nešto mu se pošemerilo. Zablokirao se kreativno... Daj pričajmo o nečem drugom. Ne volim pričati o samoubojicama.
- Osudit ćemo ga na zaborav. Nije vrijedan našeg razgovora. Ne kužim.
- Sad je i tako prekasno.
- Da smo ga na vrijeme pročitali, možda bi bio živ.
- Ne mo'š svakog spašavati. Netko se uspije izvući, netko se otkine. Jebiga.
- Ljudi misle da će tuđe tragedije nestati ako se o njima ne priča.
- Idemo dalje kad zaključimo da postoje jedinke predodređene na gubitak. 
- Glupost. Na koji način je oduzeo sebi život?
- Prestao je pisati knjige.
- Depra?
- Ne! Bio je zajebant. Uvijek nasmijan. Ne znam, odjednom je samo prestao pisati. 
- I nestao? Hmmm.
- Da, sa svih polica knjižara i knjižnica. Nema ga nigdje. Nitko ga ne spominje. Evo, ja mu se više ni prezimena ne mogu sjetiti.
- Jesu li našli tijelo?
- A-a. Samo rečenicu napisanu na papirnatom ubrusu.
- Što kažu njegovi starci?
- Oni se ne mogu sjetiti je li se uopće rodio.
- A sestra s kojom je bio povezan?
- Ništa. Kaže da je oduvijek bila jedino dijete svojih roditelja.
- Kako genijalac može tako lako nestati?
- Nemam pojma. Kad pitam ljude o Ernestu, pogledaju me kao da je izmišljeni lik. U toj nelagodi samo se nakesim. Što ću.

34. Vincenzo

 Promatrao je ministrante u bijelim haljinama kako pridržavaju vrčiće s vodom i vinom.

- Mrzim ih! – uznemiri se Vincenzo.

- Vinny, danas je dan za ispovijed! Idi u red. – majka zazuji kroz zube ne skidajući pogled sa svećenika.

Majci se ne smije proturječiti, pogotovo ne za vrijeme obreda.
Vincenzo sa djevojkama nema sreće. Pobjegnu poslije prvog ili drugog spoja. Čak su i one mlađe, neiskusne, skužile da ne žele biti njegova "majka" jednom kad majke ne bude. 

Dok je u krematoriju kovčeg klizio u peć shvatio je da mora odmah negdje otputovati. Sam.
- Ovdje ostaje „počivati“ njen dječak. - zaključio je.

- "Vinny, idi u Pariz! Tamo, gore, na Montmartru kroz lišće svjetlo čudesno treperi. Slikari se prepiru za mjesto. Sive ulice orošene su sitnom kišom koju povremeno prekida sunce." – u mislima čuje majku.

- Dosta više! – vikne na izlazu iz pogrebne dvorane.

 Dan poslije, gledao je zbunjen kojim putem stići do vrha Montmartrea. Prišao mu je tamnoputi mladić s dobroćudnim pogledom. Vincenzu je na ruku privezao končanu narukvicu.

- Hvala! - klimne Vincenzo. Mladić trlja prstima. Hoće novac. Vincenzo odbije, ali ga u tren okruži čopor "hijena". Pritisnu ga sa svih strana dok ne zavuče ruku u džep. Uzme iz novčanika novčanicu. Prisile ga da pruži još i još - sve. Policajac je udaljen tridesetak metara. Odvraća pogled. U svojoj smjeni ne želi vidjeti kriminal.
-"Brdo mučenika", ha! Prisjelo mi je. – Vincenzo osjeti slabost. Pri povratku u hotel ugleda crni oblak dima nadvijen nad Notre-Dameom.

Povukao je novac s bankomata i sjeo u kafić uz rijeku ispred hotela. - Sok od grejpa, molim vas.

- Pamplemousse, kako glupo zvuči. - pomisli. Prvi put osjeća olakšanje. Kao da mu je s vrata skinut uteg i sad se može ispraviti „kao veliki“.

Crkva gori. Za obližnjim stolom Vincenzo čuje sredovječni par koji govori na talijanskom. Oboje pilje u svoje pametne telefone. Mediji prenose katastrofu. 
- Nema zla. Obnovit će je za nekoliko godina. Treba dobro izmusti fondove. Restauratore će dobro platiti da otežu. - govori bradati čovjek ženi sa šik frizurom. 
- Ugrabit će lopovi za svoj džep. - nastavi žena.
- Sigurno. Čim je hram u pitanju. - čovjek završi ženinu misao. Vilicom nabode komad palačinke, umoči je u ženin sladoledni kup i sve dočeka jezikom da mu brada ostane čista.
Račun kojeg je konobar stavio na stol zaprepasti Vincenza. Masno mu je naplaćen cijeđeni sok i voda.
- Oprostite, nisam naručio vodu.
- Vodom gasimo vatru. Simbolična donacija za spas katedrale. - konobar prisilno govori na engleskom. Vincenzo ostavi novac, ali bez napojnice. Drzak je i slobodan. Prvi put u životu.

Svemogući iz katedrale šalje dimne signale.
- Yo mec ! Bez mame ti je život pravo zgarište, ha?  Vinny, Vinny, ccc...
- Bez nje nema više zlatnog djeteta. "Izgorio" je taj klinac. Sad me pusti u miru i pobrini se za svoju vruću atrakciju. Ja sam samo u prolazu.

 

33. Ulla

- Nestani za trideset minuta! Jasno! - dreknula je dlakava grdosija. Kad je Ulla s koferom izašla iz podstanarskog stana vidjela je snažnu smeđu bujicu kako juri niz ulicu. Imala je još koju minutu za iseliti i izaći na nogostup. U bujicu.

- Utopit ću se, pa kvragu! Bar se držim dogovora. - njen odlučni korak u tren je pomela navala vode. Srce joj je stalo. Ukočila se od hladnoće. 

Paraliza sna. Ulla umotana u laganu ljetnu plahtu bulji u strop. 

- Uh, ne moram seliti! U svom sam stanu. - mamurna od košmara uspostavlja vezu s javom. 

- Ima li bujica značenje? - siđe s kreveta da u dnevnoj sobi pronađe tumač snova. Navuče natikače, ali je nešto omete i odvede u hodnik. 

Vrata stana ostala su otključana. Ullu prestraši misao - A što bi se dogodilo da je netko ušao? - pa brzo dvaput okrene ključ i kroz metalni utor provuče obli valjak na vrhu lanca. 

- Tako! Sad mi nitko ne može ništa! - čin zaključavanja je opusti, vrati se na krevet i pogleda mobitel. Renee je zove šesti put u deset minuta. Zvono je bilo stišano, ali je ostala vibracija. 

- Ona zove kad joj nešto treba - Ulla nevoljko prstom po ekranu povuče u desno zelenu slušalicu.

- Stižem! Čekaj me na kolodvoru! Nosim "Vogue" kolekciju. Torba je bolesno teška. Prebacit ćeš me autom do zgrade, može? - Renee izgovori bez udaha.

- Kad dolaziš? U tri? Po najgorem suncu?! - Ulla ljeti ne izlazi iz stana, pogotovo ne usred srpnja u tri poslijepodne.

- Vidimo se. - naredi Renee. 

Još nije tri, a Ulla čeka na kolodvorskoj klupici. Pokušava umanjiti stres ranijim dolascima na dogovore jer tako ne mora paničariti da će kasniti. Kako god okrenula, stres se gomila. Sunce joj prži glavu, a Renee još nema. Ne javlja se na mobitel.

 - Korisnik ne može odgovoriti na poziv. - čuje se nasnimljen glas operaterke. Renee kasni pedeset minuta. 

- Ljeto je. Možda je autobus zapeo u gužvi? U tunelu je i možda nema signala? - Ulla traži opravdanje za prijateljičino nejavljanje. Pošalje joj poruku. Čeka na suncu još dvadeset minuta i konačno dočeka odgovor.

- Stigla! U kući sam već pola sata. - napiše Renee.

- Zašto nisi javila? - Ulla u nevjerici natipka. 

- Zaboravila. Moram ići. Imam skupo plaćen on-line kurs. - i tu Renee stane. Bez ijednog "Oprosti!", bez ijednog "Hvala!". Završila je s Ullom onda kad se prebacila iz međugradskog u gradski autobus koji ju je doveo pred zgradu.

Ulla sjedi i pljuje po podu. Ne brine za ljude, jer ni oni ne mare za nju. Pljuvačka joj je rastezljiva i gusta. Treba joj tekućina. Otetura do kioska isušena srpanjskim suncem i kupi vodu koju odmah ispije.

Nije bijesna, nije tužna, nije začuđena, samo je nepopravljivo razočarana. 

- Ljudima je tuđe vrijeme kao vožnja autobusom. Ponište kartu i paze na nju dok idu u svom smjeru. - Ulla misli na Renee, njenu samoživost - a čim stignu na odredište, zgužvaju taj papirić i bace ga u vjetar da ga nosi do prve kanalizacije. 

Ulla stiže u stan. U kupaonici odvrće pipu. Namače u kadi pregrijana stopala. 

- Ima li bujica značenje? - sjeti se da nije pogledala tumač pa napokon ode do police - "Bujica simbolizira nekontroliranu silu, može ukazivati na unutarnji kaos, potisnute emocije ili stres koji se “izlio” na površinu. Smeđa voda simbolizira nečistoću, emocionalni teret, nejasnoću ili nemir. Potrebno je “očistiti” nešto iz svog života – loše odnose, navike, misli."

- Čekam. Uvijek čekam i ne mogu nikog držati za riječ. - Ullu obuzme tupost - Pametnije bi bilo da sama sebi oduzmem vrijeme. Pravednije, nego davati drugima da ga nezahvalno troše. 

Na zidu poviše kalijeve peći visi ukrasni bodež kojeg joj je ujak donio s Malte. Ulla ga polagano odigne s kukice. Jeftina replika za turiste, ali dobro naoštrena i čvrsta. Nasmije se pri pomisli da takvom stvarčicom napravi "seppuku". Zabruji mobitel na stolu. Ulla u samoobrani oštricom dočeka napadača. Staklo krakelira finim pukotinama, a svjetleća slova "RENEE" nestanu u kvaru.

32. Ronja

- Stižu sljezovi kolačići čim pojedeš voće. - reče Ronja trogodišnjoj djevojčici koja sjedi za aluminijskim stolićem ispred kamp kućice. 

- Bljak!  - duri se djevojčica, bijesno nogom gurne ribički tronožac. - Daj mi kolačiće!

- Dok ne pojedeš ovo, ništa od slatkiša. - Ronja će strogo pa preskoči stepenice i uđe u prikolicu. Djevojčica ljutito gleda u zdjelu. - Ne! - rukom udari po koljenu na kojem se hranio komarac.  

- Jesi li pojela? Hajde čekam! - dopire iznutra. Nema odgovora. Čuje se zveckanje metalnih tanjura. Ronja slaže posuđe. Voli se izboriti s neredom prije nego se jutro zažari.

- Naravno, nije ih popravio. - Suprug joj pada u očima kao što s iščupanom šarkom padaju vratašca ormarića - Sve mu je teško. Lakše bi mi bilo da sama sve... 

- Jesi li pojela? Hajde, da mogu oprati tanjur. - Ronja vikne iz prikolice. - Vanesa, čuješ li?

Djevojčica ne odgovara. Ronja proviri. Za stolićem nema nikog. Tanjur s prosutim voćem je na zemlji. 

- Vanesa gdje si? Gdje si? - obuzeta panikom ne zna u kojem smjeru trčati. Kamp kućica je parkirana u blizini rijeke. Ronjin suprug voli sportski ribolov. Možda je išla tražiti tatu?

- Vanesa! Odgovori mami! - Ronja se vrti u krug i doziva. - Dat ću ti sljeziće.

Nitko ne odgovara. Ptice se dozivaju, a lišće na stablima danas jedva šušti. 

Ronji koljena klecaju, ali sad se ne smiju urušiti. Otrči u prikolicu i zgrabi mobitel. 

- Idiote, uvijek si nedostupan kad te trebam.

- Vanesa, Vanesa! Javi se! - Zemlja se sve brže vrti oko svoje osi. Ronja gubi dah. Kroz šumu je nosi adrenalin. S ugaženog puteljka zaviruje u grmlje. Kad je puteljak zamelo lišće pomislila je na policiju. Odjednom začuje dječji smijeh. Iza niskog grma Vanesa čuči i gleda veliku smeđu žabu. 

- O, Isuse! Ljubavi! - Ronja zgrabi trogodišnjakinju i čvrsto je primi na prsa. U tom stisku olakšanja sva ukočena tkiva majčinog tijela uživaju blaženstvo. 

Iza nakrivljenih krošnji čuje se žuborenje vode. 

- Čuješ li rijeku? Idemo pronaći tatu. - Ronja čvrsto drži vlažnu ručicu.

Probijaju se kroz žbunje. Na ovom dijelu voda je tirkizna i hladna.

-  Daniel? - vikne Ronja. 

Ptice cvrkuću. 

Žena i djevojčica hodaju uzvodno uz rijeku. 

- Daniel? 

Brzaci nose granje. 

- Dani...! - Ronja zanijemi. 

Muškarac u mornarskoj majici i maslinastim hlačama, poput velikog soma, nepomično visi s grane.