- Nestani za trideset minuta! Jasno! - dreknula je dlakava grdosija. Kad je Ulla s koferom izašla iz podstanarskog stana vidjela je snažnu smeđu bujicu kako juri niz ulicu. Imala je još koju minutu za iseliti i izaći na nogostup. U bujicu.
- Utopit ću se, pa kvragu! Bar se držim dogovora. - njen odlučni korak u tren je pomela navala vode. Srce joj je stalo. Ukočila se od hladnoće.
Paraliza sna. Ulla umotana u laganu ljetnu plahtu bulji u strop.
- Uh, ne moram seliti! U svom sam stanu. - mamurna od košmara uspostavlja vezu s javom.
- Ima li bujica značenje? - siđe s kreveta da u dnevnoj sobi pronađe tumač snova. Navuče natikače, ali je nešto omete i odvede u hodnik.
Vrata stana ostala su otključana. Ullu prestraši misao - A što bi se dogodilo da je netko ušao? - pa brzo dvaput okrene ključ i kroz metalni utor provuče obli valjak na vrhu lanca.
- Tako! Sad mi nitko ne može ništa! - čin zaključavanja je opusti, vrati se na krevet i pogleda mobitel. Renee je zove šesti put u deset minuta. Zvono je bilo stišano, ali je ostala vibracija.
- Ona zove kad joj nešto treba - Ulla nevoljko prstom po ekranu povuče u desno zelenu slušalicu.
- Stižem! Čekaj me na kolodvoru! Nosim "Vogue" kolekciju. Torba je bolesno teška. Prebacit ćeš me autom do zgrade, može? - Renee izgovori bez udaha.
- Kad dolaziš? U tri? Po najgorem suncu?! - Ulla ljeti ne izlazi iz stana, pogotovo ne usred srpnja u tri poslijepodne.
- Vidimo se. - naredi Renee.
Još nije tri, a Ulla čeka na kolodvorskoj klupici. Pokušava umanjiti stres ranijim dolascima na dogovore jer tako ne mora paničariti da će kasniti. Kako god okrenula, stres se gomila. Sunce joj prži glavu, a Renee još nema. Ne javlja se na mobitel.
- Korisnik ne može odgovoriti na poziv. - čuje se nasnimljen glas operaterke. Renee kasni pedeset minuta.
- Ljeto je. Možda je autobus zapeo u gužvi? U tunelu je i možda nema signala? - Ulla traži opravdanje za prijateljičino nejavljanje. Pošalje joj poruku. Čeka na suncu još dvadeset minuta i konačno dočeka odgovor.
- Stigla! U kući sam već pola sata. - napiše Renee.
- Zašto nisi javila? - Ulla u nevjerici natipka.
- Zaboravila. Moram ići. Imam skupo plaćen on-line kurs. - i tu Renee stane. Bez ijednog "Oprosti!", bez ijednog "Hvala!". Završila je s Ullom onda kad se prebacila iz međugradskog u gradski autobus koji ju je doveo pred zgradu.
Ulla sjedi i pljuje po podu. Ne brine za ljude, jer ni oni ne mare za nju. Pljuvačka joj je rastezljiva i gusta. Treba joj tekućina. Otetura do kioska isušena srpanjskim suncem i kupi vodu koju odmah ispije.
Nije bijesna, nije tužna, nije začuđena, samo je nepopravljivo razočarana.
- Ljudima je tuđe vrijeme kao vožnja autobusom. Ponište kartu i paze na nju dok idu u svom smjeru. - Ulla misli na Renee, njenu samoživost - a čim stignu na odredište, zgužvaju taj papirić i bace ga u vjetar da ga nosi do prve kanalizacije.
Ulla stiže u stan. U kupaonici odvrće pipu. Namače u kadi pregrijana stopala.
- Ima li bujica značenje? - sjeti se da nije pogledala tumač pa napokon ode do police - "Bujica simbolizira nekontroliranu silu, može ukazivati na unutarnji kaos, potisnute emocije ili stres koji se “izlio” na površinu. Smeđa voda simbolizira nečistoću, emocionalni teret, nejasnoću ili nemir. Potrebno je “očistiti” nešto iz svog života – loše odnose, navike, misli."
- Čekam. Uvijek čekam i ne mogu nikog držati za riječ. - Ullu obuzme tupost - Pametnije bi bilo da sama sebi oduzmem vrijeme. Pravednije, nego davati drugima da ga nezahvalno troše.
Na zidu poviše kalijeve peći visi ukrasni bodež kojeg joj je ujak donio s Malte. Ulla ga polagano odigne s kukice. Jeftina replika za turiste, ali dobro naoštrena i čvrsta. Nasmije se pri pomisli da takvom stvarčicom napravi "seppuku". Zabruji mobitel na stolu. Ulla u samoobrani oštricom dočeka napadača. Staklo krakelira finim pukotinama, a svjetleća slova "RENEE" nestanu u kvaru.
