Tila je odmalena bila žilava i borbena. Oštrog jezika. Bila je srednje dijete po veličini. Uvijek željna roditeljske pažnje jer je majka najviše štitila sina. Sinu jedincu davala je najbolje komade hrane. Često ne bi jela samo da on usne punog želuca. Mužjak u obitelji je obično jamčio snagu, dominantne gene obiteljskog stabla.
Manja sestra bila je od rođenja slaba i prirodni odabir ju je ubrzo uzeo. Poslije kratkog urlika majka se više nikada nije osvrnula na gubitak kćerke.
Tila je prva napustila dom. Htjela se osamostaliti što prije. Pokazati majci da je izdržljivija i otpornija od brata. On je još dugo ostao uz majku čekajući da mu nosi obroke.
Sunce se izdiglo poslije dugog kišnog razdoblja. Tila se spustila u močvarne nizine i tamo susrela lijepo građenog mužjaka. Zdrava jedinka bit će idealan otac njenoj djeci. Nekoliko puta su zazujali uokolo dok mu nije dopustila da je oplodi. Nikad ga više nije vidjela. Izbola ga je lokalna banda.
Uz bolne kontrakcije istisnula je veliku gromadu. Umor i sreća dijelili su njeno tijelo kojim je grijala ono najdraže. Dijete.
Žensko mladunče. Othranila ju je i pripremila za let. Htjela je vidjeti njene raširene ruke, slobodu koja klizi na toploj struji. Pomislila je - Tek ovako život vrijedi.
Velika eksplozija izvršila je masovni pomor. Kosti Tiline nasljednice ležale su šezdeset i šest milijuna godina. Na usahlom obiteljskom stablu odmotao se i zazelenio jedan list. Beba je glasno zakriještala.
- Imamo pterodaktila! Ženku! - Netko je povikao, a pljesak se pronio laboratorijem.
No comments:
Post a Comment