Wednesday, July 23, 2025

32. Ronja

- Stižu sljezovi kolačići čim pojedeš voće. - reče Ronja trogodišnjoj djevojčici koja sjedi za aluminijskim stolićem ispred kamp kućice. 

- Bljak!  - duri se djevojčica, bijesno nogom gurne ribički tronožac. - Daj mi kolačiće!

- Dok ne pojedeš ovo, ništa od slatkiša. - Ronja će strogo pa preskoči stepenice i uđe u prikolicu. Djevojčica ljutito gleda u zdjelu. - Ne! - rukom udari po koljenu na kojem se hranio komarac.  

- Jesi li pojela? Hajde čekam! - dopire iznutra. Nema odgovora. Čuje se zveckanje metalnih tanjura. Ronja slaže posuđe. Voli se izboriti s neredom prije nego se jutro zažari.

- Naravno, nije ih popravio. - Suprug joj pada u očima kao što s iščupanom šarkom padaju vratašca ormarića - Sve mu je teško. Lakše bi mi bilo da sama sve... 

- Jesi li pojela? Hajde, da mogu oprati tanjur. - Ronja vikne iz prikolice. - Vanesa, čuješ li?

Djevojčica ne odgovara. Ronja proviri. Za stolićem nema nikog. Tanjur s prosutim voćem je na zemlji. 

- Vanesa gdje si? Gdje si? - obuzeta panikom ne zna u kojem smjeru trčati. Kamp kućica je parkirana u blizini rijeke. Ronjin suprug voli sportski ribolov. Možda je išla tražiti tatu?

- Vanesa! Odgovori mami! - Ronja se vrti u krug i doziva. - Dat ću ti sljeziće.

Nitko ne odgovara. Ptice se dozivaju, a lišće na stablima danas jedva šušti. 

Ronji koljena klecaju, ali sad se ne smiju urušiti. Otrči u prikolicu i zgrabi mobitel. 

- Idiote, uvijek si nedostupan kad te trebam.

- Vanesa, Vanesa! Javi se! - Zemlja se sve brže vrti oko svoje osi. Ronja gubi dah. Kroz šumu je nosi adrenalin. S ugaženog puteljka zaviruje u grmlje. Kad je puteljak zamelo lišće pomislila je na policiju. Odjednom začuje dječji smijeh. Iza niskog grma Vanesa čuči i gleda veliku smeđu žabu. 

- O, Isuse! Ljubavi! - Ronja zgrabi trogodišnjakinju i čvrsto je primi na prsa. U tom stisku olakšanja sva ukočena tkiva majčinog tijela uživaju blaženstvo. 

Iza nakrivljenih krošnji čuje se žuborenje vode. 

- Čuješ li rijeku? Idemo pronaći tatu. - Ronja čvrsto drži vlažnu ručicu.

Probijaju se kroz žbunje. Na ovom dijelu voda je tirkizna i hladna.

-  Daniel? - vikne Ronja. 

Ptice cvrkuću. 

Žena i djevojčica hodaju uzvodno uz rijeku. 

- Daniel? 

Brzaci nose granje. 

- Dani...! - Ronja zanijemi. 

Muškarac u mornarskoj majici i maslinastim hlačama, poput velikog soma, nepomično visi s grane.

Friday, July 4, 2025

31. Harriet

Kad dođeš do ruba, skočiš... ili se vratiš početku. – pomisli Gan prije nego ugura novi filter u masku – Uspjeli smo! Tamo je ulaz! 

Zagrmjelo je kad su stigli do Koštanih vrata. Vrata pred kojima bi svaki namjernik zastao sa strahopoštovanjem. O njima su dosad samo čuli priče. S oluka, oštrim kljovama od bjelokosti, prijetila su tri kamena slona sijevajući smaragdnim zjenicama.

Danas, ruševne vratnice grada svjedoče o nekidašnjem postojanju kulture. 

Gan čizmom udari o malu hrpicu zemlje, naglo se sagne u nadi da je pronašao smaragd. 

-  Za trampu. - pomisli - Mogli bi isposlovati mjesečnu zalihu likvode. 

Dobro raspoloženje je splasnulo čim je umjesto dragulja dograbio komad bezvrijedne kamene surle. 

Harriet  je uzdahnula. 

 – Oprezno sad! Pazi mi na leđa!  - Gan joj signalizira. - Idemo!

Da nije toliko premorena nasmijala bi mu se. Bilo je preočito da kilometrima i kilometrima nema žive duše.

- Ovdje se gadno Uznesenje dogodilo. – prošapće mladić. 

Stajali su na ogoljenoj uzvisini, a pred njima rastvarala se panorama. 

- Jebote, još jedan grad od pepela! - razočarano će Gan.

Spust nije bio lagan. Mišići njihovih listova bili su ukočeni, stegnuti kožom čizama i čvrstim konopcima. Iz daljine su izgledali kao dva umorna klauna koja na štulama gube ravnotežu. Filc u filterima maski propuštao je oštar smrad paljevine. Harriet je hodala iza Gana. Ničeg se ne boji. Svejedno joj je. Želi se samo ispišati i leći. 

-  Umjetnost. – pomisli Harriet – bila je toliko važna prije Uznesenja, a sad, ...užas! 

-  Gle! – mladić uzbuđeno kimne glavom u stranu. 

- Ne-nemoguće!  – Harriet promuca.  Zaboravila je koliko joj je jezik suh i kako joj svaka izgovorena riječ bolno grebe grlo. 

Ispred dvoje uniformiranih ljudi stoji jednokatnica, šarena i upečatljiva poput kućice od slatkiša. 

- Vidiš li što i ja? Ili je maska propustila zatrovani zrak? – zabrinuto upita Gan. –Zašto je ovu kuću zaobišao val propasti?  Djevojka gleda kuću. Fasada nema ni jednog doticaja s kobnim Uznesenjem. 

- Harriet se uštipne za nadlakticu. Htjela je jednom isprobati taj klišej. Kad se uvjerila u stvarnu bol, donjim zubima sastruže ispucanu kožu s gornje usne i krene za Ganom.

Zagazili su na svježe podšišan travnjak, prešli preko popločanog prilaza pa na sekundu zastali. Nije bilo zvonca, ni zvekira. Gan odgurne vrata i ona se polagano otvore. Zasjala je prostrana hala. Prostor se činio tri puta većim nego što je kuća vanjštinom odavala. Mramorni pod je svjetlucao, a zidovi su im opuštali um cvjetnom ornamentikom. Sedam prepariranih slonovskih glava okačeno je tik pod stropom. Umjesto očiju sjali su smaragdi.

-          Ima li koga? - Ganov glas odzvoni u prostoru, ali mu samo jeka odgovori.

Harriet se drži za pušku i oprezno osluškuje. Možda uhvati šum prisutnosti nekog trećeg, ali je muk uvjeri da je prostorija pusta.

Ramena joj se spuste, puška u šakama olabavi pa je preplavi umor. 

- Ne mogu skužiti je li ovo stvarnost ili...? Harriet, jesmo li uspjeli – naći oazu? - Gan trepće,  u očima krije suze. 

-  Kad sanjate kuću, sanjate utočište. Sigurnu zonu od vanjskog svijeta. Ona je simbol zaštite, – progovori odnegdje ugodan glas, pa za nijansu žustrije nastavi - ali, ovo nije san! I ovo nije kuća!

Djevojka se naježi. 

Nekoć ste se borili za prave vrijednosti, umjetnost, slobodu. Birali ste između dobrog i boljeg. Imali kriterije. A onda ste sve srozali...

-  Istina. - Gan će tiho. 

- Jadna vrsto! – prosikću zidovi – Sad naoružani kukate za prošlošću. Lakše je tako? Da! Prihvatili ste ideju vojnog ustroja i zaključili da je umjetnost svijetu nebitna. Življenje ste sveli na preživljavanje, prodali se za konzervu govedine.-  uzvikne glas i po prvi put iskoči iz opuštajućeg tona -  Pakao je Pakao i ne postoji blaža riječ. 

Sve zatrese kratki potres, potom nastupi mir. Mladić se preznoji. U zatišju se gomila nešto opako. Harriet je naslonjena na uski prozor i zagledana u raznesenu cestu. Gan joj se približi. Pripije se uz djevojku i obgrli je oko struka. 

- Što dalje? – zacvili Gan. -  Umjetnost je smisao. Umjetnost! Jebeš mu sve, vjerovali smo u novi početak na druge načine. Harriet jesi li ti moje jedino uporište u Svemiru?

Začula se škipa armature. Jedna trofejna slonovska glava kliznula je sa zida. Udarac o pločice grubo je savio surlu i izbio lažno oko. Smaragd se otkotrljao do Ganove čizme. On ga ljutito nagazi. 

Dva profesionalna vojnika skinula su maske i udahnula plinom ukiseljen zrak. Harriet je povremeno rukom sklanjala pramen kose koji joj je škakljao nos. Gan je namršten piljio u pod.  

Nisu ih više ni međusobni dodiri mogli sačuvati, jer čim su prošli kroz uništena Koštana vrata, Harriet je znala da su daleko od početka.  Šutjela je. Šutio je i grad.

 

32. Ronja

- Stižu sljezovi kolačići čim pojedeš voće. - reče Ronja trogodišnjoj djevojčici koja sjedi za aluminijskim stolićem ispred kamp kućice.  ...