31. Harriet

Kad dođeš do ruba, skočiš... ili se vratiš početku. – pomisli Gan prije nego ugura novi filter u masku – Uspjeli smo! Tamo je ulaz! 

Zagrmjelo je kad su stigli do Koštanih vrata. Vrata pred kojima bi svaki namjernik zastao sa strahopoštovanjem. O njima su dosad samo čuli priče. S oluka, oštrim kljovama od bjelokosti, prijetila su tri kamena slona sijevajući smaragdnim zjenicama.

Danas, ruševne vratnice grada svjedoče o nekidašnjem postojanju kulture. 

Gan čizmom udari o malu hrpicu zemlje, naglo se sagne u nadi da je pronašao smaragd. 

-  Za trampu. - pomisli - Mogli bi isposlovati mjesečnu zalihu likvode. 

Dobro raspoloženje je splasnulo čim je umjesto dragulja dograbio komad bezvrijedne kamene surle. 

Harriet  je uzdahnula. 

 – Oprezno sad! Pazi mi na leđa!  - Gan joj signalizira. - Idemo!

Da nije toliko premorena nasmijala bi mu se. Bilo je preočito da kilometrima i kilometrima nema žive duše.

- Ovdje se gadno Uznesenje dogodilo. – prošapće mladić. 

Stajali su na ogoljenoj uzvisini, a pred njima rastvarala se panorama. 

- Jebote, još jedan grad od pepela! - razočarano će Gan.

Spust nije bio lagan. Mišići njihovih listova bili su ukočeni, stegnuti kožom čizama i čvrstim konopcima. Iz daljine su izgledali kao dva umorna klauna koja na štulama gube ravnotežu. Filc u filterima maski propuštao je oštar smrad paljevine. Harriet je hodala iza Gana. Ničeg se ne boji. Svejedno joj je. Želi se samo ispišati i leći. 

-  Umjetnost. – pomisli Harriet – bila je toliko važna prije Uznesenja, a sad, ...užas! 

-  Gle! – mladić uzbuđeno kimne glavom u stranu. 

- Ne-nemoguće!  – Harriet promuca.  Zaboravila je koliko joj je jezik suh i kako joj svaka izgovorena riječ bolno grebe grlo. 

Ispred dvoje uniformiranih ljudi stoji jednokatnica, šarena i upečatljiva poput kućice od slatkiša. 

- Vidiš li što i ja? Ili je maska propustila zatrovani zrak? – zabrinuto upita Gan. –Zašto je ovu kuću zaobišao val propasti?  Djevojka gleda kuću. Fasada nema ni jednog doticaja s kobnim Uznesenjem. 

- Harriet se uštipne za nadlakticu. Htjela je jednom isprobati taj klišej. Kad se uvjerila u stvarnu bol, donjim zubima sastruže ispucanu kožu s gornje usne i krene za Ganom.

Zagazili su na svježe podšišan travnjak, prešli preko popločanog prilaza pa na sekundu zastali. Nije bilo zvonca, ni zvekira. Gan odgurne vrata i ona se polagano otvore. Zasjala je prostrana hala. Prostor se činio tri puta većim nego što je kuća vanjštinom odavala. Mramorni pod je svjetlucao, a zidovi su im opuštali um cvjetnom ornamentikom. Sedam prepariranih slonovskih glava okačeno je tik pod stropom. Umjesto očiju sjali su smaragdi.

-          Ima li koga? - Ganov glas odzvoni u prostoru, ali mu samo jeka odgovori.

Harriet se drži za pušku i oprezno osluškuje. Možda uhvati šum prisutnosti nekog trećeg, ali je muk uvjeri da je prostorija pusta.

Ramena joj se spuste, puška u šakama olabavi pa je preplavi umor. 

- Ne mogu skužiti je li ovo stvarnost ili...? Harriet, jesmo li uspjeli – naći oazu? - Gan trepće,  u očima krije suze. 

-  Kad sanjate kuću, sanjate utočište. Sigurnu zonu od vanjskog svijeta. Ona je simbol zaštite, – progovori odnegdje ugodan glas, pa za nijansu žustrije nastavi - ali, ovo nije san! I ovo nije kuća!

Djevojka se naježi. 

-  Nekoć ste se borili za prave vrijednosti, umjetnost, slobodu. Birali ste između dobrog i boljeg. Imali kriterije. A onda ste sve srozali...

-  Istina. - Gan će tiho. 

- Jadna vrsto! – prosikću zidovi – Sad naoružani kukate za prošlošću. Lakše je tako? Da! Prihvatili ste ideju vojnog ustroja i zaključili da je umjetnost svijetu nebitna. Življenje ste sveli na preživljavanje, prodali se za konzervu govedine.-  uzvikne glas i po prvi put iskoči iz opuštajućeg tona -  Pakao je Pakao i ne postoji blaža riječ. 

Sve zatrese kratki potres, potom nastupi mir. Mladić se preznoji. U zatišju se gomila nešto opako. Harriet je naslonjena na uski prozor i zagledana u raznesenu cestu. Gan joj se približi. Pripije se uz djevojku i obgrli je oko struka. 

- Što dalje? – zacvili Gan. -  Umjetnost je smisao. Umjetnost! Jebeš mu sve, vjerovali smo u novi početak na druge načine. Harriet jesi li ti moje jedino uporište u Svemiru?

Začula se škipa armature. Jedna trofejna slonovska glava kliznula je sa zida. Udarac o pločice grubo je savio surlu i izbio lažno oko. Smaragd se otkotrljao do Ganove čizme. On ga ljutito nagazi. 

Dva profesionalna vojnika skinula su maske i udahnula plinom ukiseljen zrak. Harriet je povremeno rukom sklanjala pramen kose koji joj je škakljao nos. Gan je namršten piljio u pod.  

Nisu ih više ni međusobni dodiri mogli sačuvati, jer čim su prošli kroz uništena Koštana vrata, Harriet je znala da su daleko od početka.  Šutjela je. Šutio je i grad.