35. Ernesto

Ne procjenjuj me po nasmijanom licu!

E.

- Gdje je Ernesto? Nisam dugo čuo za njega.
- Ubio se.
- Molim? Kako ja to ne znam?
- O tome se ne priča.
- Zašto? Jer je grijeh? Loša karma. Kakve su to pizdarije?!
- Nešto mu se pošemerilo. Zablokirao se kreativno... Daj pričajmo o nečem drugom. Ne volim pričati o samoubojicama.
- Osudit ćemo ga na zaborav. Nije vrijedan našeg razgovora. Ne kužim.
- Sad je i tako prekasno.
- Da smo ga na vrijeme pročitali, možda bi bio živ.
- Ne mo'š svakog spašavati. Netko se uspije izvući, netko se otkine. Jebiga.
- Ljudi misle da će tuđe tragedije nestati ako se o njima ne priča.
- Idemo dalje kad zaključimo da postoje jedinke predodređene na gubitak. 
- Glupost. Na koji način je oduzeo sebi život?
- Prestao je pisati knjige.
- Depra?
- Ne! Bio je zajebant. Uvijek nasmijan. Ne znam, odjednom je samo prestao pisati. 
- I nestao? Hmmm.
- Da, sa svih polica knjižara i knjižnica. Nema ga nigdje. Nitko ga ne spominje. Evo, ja mu se više ni prezimena ne mogu sjetiti.
- Jesu li našli tijelo?
- A-a. Samo rečenicu napisanu na papirnatom ubrusu.
- Što kažu njegovi starci?
- Oni se ne mogu sjetiti je li se uopće rodio.
- A sestra s kojom je bio povezan?
- Ništa. Kaže da je oduvijek bila jedino dijete svojih roditelja.
- Kako genijalac može tako lako nestati?
- Nemam pojma. Kad pitam ljude o Ernestu, pogledaju me kao da je izmišljeni lik. U toj nelagodi samo se nakesim. Što ću.

34. Vincenzo

 Promatrao je ministrante u bijelim haljinama kako pridržavaju vrčiće s vodom i vinom.

- Mrzim ih! – uznemiri se Vincenzo.

- Vinny, danas je dan za ispovijed! Idi u red. – majka zazuji kroz zube ne skidajući pogled sa svećenika.

Majci se ne smije proturječiti, pogotovo ne za vrijeme obreda.
Vincenzo sa djevojkama nema sreće. Pobjegnu poslije prvog ili drugog spoja. Čak su i one mlađe, neiskusne, shvaćale da ne žele biti njegova "majka" jednom kad majke ne bude. 

Dok je u krematoriju kovčeg klizio u peć shvatio je da mora odmah negdje otputovati. Sam.
- Ovdje ostaje „počivati“ njen dječak. - zaključio je.

- "Vinny, idi u Pariz! Tamo, gore, na Montmartru kroz lišće svjetlo čudesno treperi. Slikari se prepiru za mjesto. Sive ulice orošene su sitnom kišom koju povremeno prekida sunce." – u mislima čuje majku.

- Dosta više! – vikne na izlazu iz pogrebne dvorane.

 Dan poslije, gledao je zbunjen kojim putem stići do vrha Montmartrea. Prišao mu je tamnoputi mladić s dobroćudnim pogledom. Vincenzu je na ruku privezao končanu narukvicu.

- Hvala! - klimne Vincenzo. Mladić trlja prstima. Hoće novac. Vincenzo odbije, ali ga u tren okruži čopor "hijena". Pritisnu ga sa svih strana dok ne zavuče ruku u džep. Uzme iz novčanika novčanicu. Prisile ga da pruži još i još - sve. Policajac je udaljen tridesetak metara. Odvraća pogled. U svojoj smjeni ne želi vidjeti kriminal.
-"Brdo mučenika", ha! Prisjelo mi je. – Vincenzo osjeti slabost. Pri povratku u hotel ugleda crni oblak dima nadvijen nad Notre-Dameom.

Povukao je novac s bankomata i sjeo u kafić uz rijeku ispred hotela. - Sok od grejpa, molim vas.

- Pamplemousse, kako glupo zvuči. - pomisli. Prvi put osjeća olakšanje. Kao da mu je s vrata skinut uteg i sad se može ispraviti „kao veliki“.

Crkva gori. Za obližnjim stolom Vincenzo čuje sredovječni par koji govori na talijanskom. Oboje pilje u svoje pametne telefone. Mediji prenose katastrofu. 
- Nema zla. Obnovit će je za nekoliko godina. Treba dobro izmusti fondove. Restauratore će dobro platiti da otežu. - govori bradati čovjek ženi sa šik frizurom. 
- Ugrabit će lopovi za svoj džep. - nastavi žena.
- Sigurno. Čim je hram u pitanju. - čovjek završi ženinu misao. Vilicom nabode komad palačinke, umoči je u ženin sladoledni kup i sve dočeka jezikom da mu brada ostane čista.
Račun kojeg je konobar stavio na stol zaprepasti Vincenza. Masno mu je naplaćen cijeđeni sok i voda.
- Oprostite, nisam naručio vodu.
- Vodom gasimo vatru. Simbolična donacija za spas katedrale. - konobar prisilno govori na engleskom. Vincenzo ostavi novac, ali bez napojnice. Drzak je i slobodan. Prvi put u životu.

Svemogući iz katedrale šalje dimne signale.
- Yo mec ! Bez mame ti je život pravo zgarište, ha?  Vinny, Vinny, ccc...
- Bez nje nema više zlatnog djeteta. "Izgorio" je taj klinac. Sad me pusti u miru i pobrini se za svoju vruću atrakciju. Ja sam samo u prolazu.