Kad dođeš do ruba, skočiš... ili se vratiš početku. – pomisli
Gan prije nego ugura novi filter u masku – Uspjeli smo! Tamo je ulaz!
Zagrmjelo je kad su stigli do Koštanih vrata. Vrata pred
kojima bi svaki namjernik zastao sa strahopoštovanjem. O njima su dosad samo
čuli priče. S oluka, oštrim kljovama od bjelokosti, prijetila su tri kamena
slona sijevajući smaragdnim zjenicama.
Danas, ruševne vratnice grada svjedoče o nekidašnjem
postojanju kulture.
Gan čizmom udari o malu hrpicu zemlje, naglo se sagne u nadi
da je pronašao smaragd.
- Za trampu. - pomisli - Mogli bi isposlovati mjesečnu
zalihu likvode.
Dobro raspoloženje je splasnulo čim je umjesto dragulja
dograbio komad bezvrijedne kamene surle.
Harriet je uzdahnula.
– Oprezno sad! Pazi mi na leđa! - Gan joj
signalizira. - Idemo!
Da nije toliko premorena nasmijala bi mu se. Bilo je
preočito da kilometrima i kilometrima nema žive duše.
- Ovdje se gadno Uznesenje dogodilo. – prošapće
mladić.
Stajali su na ogoljenoj uzvisini, a pred njima rastvarala se
panorama.
- Jebote, još jedan grad od pepela! - razočarano će Gan.
Spust nije bio lagan. Mišići njihovih listova bili su
ukočeni, stegnuti kožom čizama i čvrstim konopcima. Iz daljine su izgledali kao
dva umorna klauna koja na štulama gube ravnotežu. Filc u filterima maski
propuštao je oštar smrad paljevine. Harriet je hodala iza Gana. Ničeg se ne
boji. Svejedno joj je. Želi se samo ispišati i leći.
- Umjetnost. – pomisli Harriet – bila je toliko važna
prije Uznesenja, a sad, ...užas!
- Gle! – mladić uzbuđeno kimne glavom u stranu.
- Ne-nemoguće! – Harriet promuca. Zaboravila je
koliko joj je jezik suh i kako joj svaka izgovorena riječ bolno grebe
grlo.
Ispred dvoje uniformiranih ljudi stoji jednokatnica, šarena
i upečatljiva poput kućice od slatkiša.
- Vidiš li što i ja? Ili je maska propustila zatrovani zrak?
– zabrinuto upita Gan. –Zašto je ovu kuću zaobišao val propasti? Djevojka
gleda kuću. Fasada nema ni jednog doticaja s kobnim Uznesenjem.
- Harriet se uštipne za nadlakticu. Htjela je jednom
isprobati taj klišej. Kad se uvjerila u stvarnu bol, donjim zubima sastruže
ispucanu kožu s gornje usne i krene za Ganom.
Zagazili su na svježe podšišan travnjak, prešli preko
popločanog prilaza pa na sekundu zastali. Nije bilo zvonca, ni zvekira. Gan
odgurne vrata i ona se polagano otvore. Zasjala je prostrana hala. Prostor se
činio tri puta većim nego što je kuća vanjštinom odavala. Mramorni pod je
svjetlucao, a zidovi su im opuštali um cvjetnom ornamentikom. Sedam
prepariranih slonovskih glava okačeno je tik pod stropom. Umjesto očiju sjali
su smaragdi.
-
Ima li koga? - Ganov glas odzvoni u prostoru,
ali mu samo jeka odgovori.
Harriet se drži za pušku i oprezno osluškuje. Možda uhvati
šum prisutnosti nekog trećeg, ali je muk uvjeri da je prostorija pusta.
Ramena joj se spuste, puška u šakama olabavi pa je preplavi
umor.
- Ne mogu skužiti je li ovo stvarnost ili...? Harriet, jesmo
li uspjeli – naći oazu? - Gan trepće, u očima krije suze.
- Kad sanjate kuću, sanjate utočište. Sigurnu zonu
od vanjskog svijeta. Ona je simbol zaštite, – progovori odnegdje ugodan glas,
pa za nijansu žustrije nastavi - ali, ovo nije san! I ovo nije kuća!
Djevojka se naježi.
- Nekoć ste se borili za prave vrijednosti,
umjetnost, slobodu. Birali ste između dobrog i boljeg. Imali kriterije. A onda
ste sve srozali...
- Istina. - Gan će tiho.
- Jadna vrsto! – prosikću zidovi – Sad naoružani
kukate za prošlošću. Lakše je tako? Da! Prihvatili ste ideju vojnog ustroja i zaključili
da je umjetnost svijetu nebitna. Življenje ste sveli na preživljavanje, prodali
se za konzervu govedine.- uzvikne glas i po prvi put iskoči iz
opuštajućeg tona - Pakao je Pakao i ne postoji blaža riječ.
Sve zatrese kratki potres, potom nastupi mir. Mladić se
preznoji. U zatišju se gomila nešto opako. Harriet je naslonjena na uski prozor
i zagledana u raznesenu cestu. Gan joj se približi. Pripije se uz djevojku i
obgrli je oko struka.
- Što dalje? – zacvili Gan. - Umjetnost je smisao. Umjetnost!
Jebeš mu sve, vjerovali smo u novi početak na druge načine. Harriet jesi li ti
moje jedino uporište u Svemiru?
Začula se škipa armature. Jedna trofejna slonovska glava
kliznula je sa zida. Udarac o pločice grubo je savio surlu i izbio lažno oko.
Smaragd se otkotrljao do Ganove čizme. On ga ljutito nagazi.
Dva profesionalna vojnika skinula su maske i udahnula plinom
ukiseljen zrak. Harriet je povremeno rukom sklanjala pramen kose koji joj je
škakljao nos. Gan je namršten piljio u pod.
Nisu ih više ni međusobni dodiri mogli sačuvati, jer čim su
prošli kroz uništena Koštana vrata, Harriet je znala da su daleko od
početka. Šutjela je. Šutio je i grad.
