Tri dana je vjetar puhao tako jako da joj nisu pomagale ni vunene čarape. Upalila je radijator u naplatnoj kućici. U tom kiosku je provodila osam sati svakog dana i maštala kako će jednom sakupiti dovoljno ušteđevine i otići na zimovanje. Iznajmit će modernu brvnaru, uživati u eteričnim uljima i sauni.
Interijer tog skučenog radnog prostora bio je oblijepljen slikama planina. Fotografijama izrezanim iz kalendara.
- Sranje! - osjeti vlažnu tkaninu na dijelu stražnjice. Odigne se s taburea i ugleda crvenu mrlju. Sjedila je uspravno i kad se nagnula naplatiti cestarinu iz nje je prošikljalo.
- Kad će menopauza?! - uvijek kad krv probije i zaobiđe higijenski uložak pomisli isto.
Nedaleko je još jedna naplatna kućica, ali danas je Aida radila sama. Nije imala kome preusmjeriti kolonu kako bi otrčala do obližnjeg stajališta. Još tri sata mora sjediti na plastičnoj pljeskavici pa će napokon moći krenuti kući pod tuš. Skinuti sa sebe taj grozni ljepljivi osjećaj i mrlju.
Vozila su različitim tempom nadolazila, a onda je uslijedila kratka pauza. U ladici u stolu pronašla je nečije tablete. Smanjit će joj bol dovoljno dugo da završi smjenu i da stigne do grada i kuće.
Pedeset minuta poslije pala je na leđa. Mnogi su gurali ruku s novcem kroz prozorčić, ali ga nitko nije prihvaćao. Neki su psovali, sjedali na sirenu, a potom udarali po gasu.
Autocesta je častila dok je Aida ukočena ležala. Tijelo se iznenada trznulo pa opustilo. Zjenice su se zauvijek fiksirale na fotografiju. Na najviši planinski vrh.
No comments:
Post a Comment