13. Adrien

Adrien nikad nije imao dugu, ozbiljnu vezu.
Uz cestu će prehodati dio puta, a onda doći do željezničkog kolodvora. Ima djevojku koja ga hoće upoznati s roditeljima i s kojom će unajmiti stan u drugom gradu.
Dan je hladan. Led mu je ušao u kosti i svakim korakom osjeća sve veću krutost zglobova.
Zbog anatomski loše iskrojenog ruksaka drži se pogrbljeno kao tinejđer koji svoj odvažni stav još nije pokazao svijetu.
- Ispravi leđa i podigni glavu! Ne možeš takav pred njene starce! - čuje sebe iz neke druge dimenzije i prisjeća se fakultetskog predavanja o govoru tijela.
Naišao je na mali dućan. Sad ima sve; ukrasnu vrećicu, bombonijeru "Poliži prste" i liker od kave. To će pokloniti. 
- Sretno ti. Čuvaj toplinu srca i... ništa drugo! - prodavačica kriomice u vrećicu ubaci lijepo upakirano čokoladno srce.
- Mislim da su mi svi organi trenutno smrznuti. - našali se, pozdravi pa nastavi do stanice. U žurbi izvuče slušalice iz džepa jakne. Čepiće slušalica nabije u uši, a dio kabela pokušava razmrsiti. Potpuno je u toj radnji pa mu koraci bježe čas po nogostupu, čas po cesti. Ne vidi vozilo koje mu je iza leđa. Vozač u autu vozi majku na kolodvor. Viče na nju. Kasne. Vozi brže od dozvoljenog. Ne vidi mladića.
Adrien nikad nije imao dugu, ozbiljnu vezu.