Kad joj je majka izdahnula, ona je prvi put udahnula.
Nije zaplakala.
Nije zaplakala ni kad je čula da je u nesreći zapetljanog padobrana poginuo njezin obožavani brat.
Tad, s dvanaest godina ljutito je udarala dlanom o stol. Prsti su joj nabrekli i bolno žarili. Šok joj je razdirao jednjak, smrznuo stopala i pomeo zadnje mrvice dječje bezbrižnosti. Suzu nije pustila.
Ubrzo joj je uginuo pas. Onaj za kojeg su svi pitali; "Je l' to lisica?". Leš su pronašli na cesti, blizu šume. Psu je opipala naduti trbuh, protrljala ljepljivu i na mjestima skorenu krv iz njuške.
- Otrovan ti je otrovom za lisice. Sezona je fazana i jarebica pa lovci tamane štetočine koje im otimaju ptice. - rekao je prolaznik bojom glasa koja poznaje trovača.
Slegnula je ramenima.
- To je život! Neizbježna tragedija. Obično nizanje neuvjerljivih i nesretnih sličica. - zamislila je kako to, kroz krvavu čeljust, izgovara njen mrtvi pas.
Vrijeme spokoja imala je u svojim ranim dvadesetima. Čudno se osjećala. Budila se u grču s grižnjom savjesti, nedostojna mira.
- Hoće li užas opet doći? - pitala se i odgovorila dubljim tonom - Ne budi luda, naravno da hoće.
Oko njene četrdesete, nesreće su iznova počele besprijekorno stizati. Iznenadna smrt oca, spontani pobačaj u kasnom stadiju trudnoće, agonijom začinjena smrt voljenog supruga.
Od novih razočaranja pokušala se obraniti. Nije se izlagala kontaktu u kojem se može povezati.
Ulične pse više nije mazila, ni hranila. Životinje su joj postale besmislena obveza, gadljive u svojoj bezuvjetnoj ljubavi i privrženosti.
Ni s rodbinom se nije čula. Ljudi. Njima uvijek treba davati. Još, još i nikad dosta. A onda umru. Svi redom. Odu sa svojim ukočenim ustima i nedovršenim riječima.
Živjela je u osami do svoje osamdeset i druge. Kad je zalegla u krevet, tonući u izmet, ni tad nije suzu pustila.
Nitko ju nikad nije vidio kako rida. Ni samu sebe nije vidjela.
Rođena bez očiju, kapaka sraslih za obraze.
No comments:
Post a Comment