Odlučila me prošvercati. U pravilu, kad osoba iznajmi jednokrevetnu sobu, nitko drugi ne smije u njoj prenoćiti. Dok je recepcioner okrenut leđima tražio ključ, ja sam se četveronoške provukao podno pulta i potrčao do stepenica.
Bila je uvjerena da bi joj život bio lakši bez mene. Sve što je kod mene u početku voljela sad joj je smetalo. Imala je onaj zgađeni izraz kad bi približili lica.
- Smrdi ti iz usta! – viknula bi i izbjegla nalet mojih usana.
Potajno je molila Boga da je ostavim i odem za drugom. Tad bi mogla bez krivnje pričati da sam ju povrijedio i ostavio.
Prošlo je petnaest godina otkako smo skupa. Moje zdravlje se pogoršalo. Stres trule veze uzimao je danak. Živjeli smo zbog poznanika. Stalo joj je da drugima izgledamo kao savršen par. Dama i potrčko, mamin sin s urednom frizurom. Nismo pričali. Svatko je gledao u svoju stranu.
Uspjela je uštedjeti nešto novca. „Što će drugi misliti?“ njoj je bilo prevažno. Jeli smo iznutrice da priuštimo ovaj prokleti hotel na moru. Toliko godina zanemarenog odnosa više se ne da pokrpati „morem“.
Smirivala je tišinu zvukom koferskih patenata, živčano izvlačila vreće i iz njih odjeću bacala na krevet. Gledao sam zidove. Po njima su otisci prošlih gostiju. Nije ju bilo briga, htjela je što prije van. Trebala je nekog s kim će se smijati.
Navukla je japanke, odjenula laganiju odjeću i bez riječi otišla.
Pružio sam se preko kreveta. Stegnulo me u grudima. Premoren i gladan pronjuškao sam torbu u potrazi za krekerom. Vidi se more s malog balkona. Šteta što smo nesretni. Ova soba je plaćena samo za jednog. Aritmija se vratila.
Epilog:
Otvorila su se vrata hotelske sobe. Prišla je krevetu i protresla tijelo
- Bernie, probudi se!
Dugo nakon povika držala je dlakavo tjelešce u naručju i neutješno plakala.
No comments:
Post a Comment