30. Hajdi

Pokraj vrata samoposluge postavljen je privremeni reklamni štand. Čovjek u kostimu glavatog pilića maše spužvastim krilima i poziva posjetitelje na degustiranje pečene piletine.

- Zgrabite i jedite! - čuje se iz spužve. 

Okupila se gomila. Čupaju papirnate tanjure. Kvrgavim prstima hvataju meso, žvaču hrskavicu i sišu začinjena krilca.
Hajdi iz hladnjaka uzima teleće medaljone i juri u topliju struju prema blagajni. Redovi pred blagajnama su dugi i nepravilni. Ona čeka. Mrzi sebe kad pušta ljude koji hoće preko reda. Propušta ženu s vrećicom smrznutih mahuna, propušta pijanca i trudnicu da joj se noge ne pretvore u slonovske. Kao da joj je tuđe vrijeme bitnije. Još jedan ispred pa će početi stavljati na traku. - pomisli - Prvo ide ono teško, pa meko i na kraju lomljivo.
- Moj život! - začuje glas starice.

- Sad je gotovo! Ne da se otključati. - blagajnica objašnjava kupcu koji stoji ispred Hajdi. - Kad se ovo dogodi ne mogu ništa dok ne dođe serviser. Molim, idite na drugu blagajnu.
Tanka linija dijeli Hajdino strpljenje od sloma, ali čudan prizor joj vrati fokus. Jednoj starici je pozlilo. Tijelo je naslonjeno tik uz pokvarenu blagajnu.

- Tu se trebao voziti moj tetrapak mlijeka - pomisli Hajdi i ode u red druge blagajne. Čeka. Nepomičnu ženu zaposlenici odnose na sigurnije mjesto. Pažljivo je spuste na kartonsku podlogu na podu. Okrenu je na bok točno nasuprot Hajdi.
- Baka me gleda. - Hajdi se strese. U hipnozi ne skida pogled s mučne scene.
Blagajnica skenira artikle i dovikuje; - Diše li? Sigurno se prežderala one ljute piletine!
Gumena traka povlači jaja, majonezu, sapune, magične krpe...
Hajdi trne. Pogled sijede žene je na Hajdinom tijelu kao laserska točkica snajpera. Starica zuri i ne trepće dok Hajdi u vrećice trpa skenirane namirnice.
- Taj crni pogled prelazi mi preko lijevog uha, želi se iznova sastati u zjenicama. - misli Hajdi i strahuje odvratiti pogled s blagajne. 
- Ovdje je spokoj, dušo. Teško je biti umoran. Ne daj im da me ožive!

Radnici gurkaju mlitavo ženino tijelo i provjeravaju puls. Stiže tim Hitne službe. Nose žutu pumpu. Staricu zaklanjaju tijelima u narančastim jaknama.
Hajdi stavlja zadnji artikl u platnenu vreću, prislanja karticu i uzima račun.
- Kupuj! Samo jednom se živi! – pomisli dok odlazi. Čudna prljavština klizi s nje. Hoda i ostavlja crne tragove kao da je sišla s one rotirajuće trake. Prsti joj se bijele zategnuti ručkama punih vrećica.
- Kakva sam to? Hladno meso? Prepečeno promotivno krilo? – Hajdi se ne osvrće. Dok gazi naprijed, starica joj diše za vratom. Miješaju se zvukovi u odjecima kvadrature.
- Zgrabite! Jedite koliko vam duša ... - dopire iz daljine.
Iz te buke izdvoji se škljocaj spuštanja kotača spasilačkog nosila.

29. Mate

- Ne daji životinji ime, lakše ćeš je zaklati. - reče crnokosa djevojčica naslonjena na vrata tora. 

- Koza k'o koza. Kad zakoljemo staru, novoj damo isto ime. - odgovori dječak, popne se na zid, iz hlačica izvuče spolovilo i mlazom prsne o kameno pojilo.

- Gade! - djevojčica se namršti.
- Pogledaj mi ga? - okrene se prema njoj. Djevojčica ljutito krene prema polju. 
- Stani! Ja želim tebe vidjeti kako pišaš! - dječak potegne lastik hlačica do trbuha pa skoči sa zida i potrči za njom.
- Rezo, stani! Nemoj nikome reći. Otac će me ubiti. - dječak zavapi i zastane. Djevojčica produži, ne osvrnuvši se. Hoda brzim koracima preko neugažene trave. Sunce još nije upeklo da joj tako jako zažari obraze. Žare se jer osjeća ono što nije nikad. Zbog čudnog poriva preplavljena je sramom.

Kad se uvjeri da nitko ne gleda, zadigne haljinu i čučne. Toplim urinom protrese noge mrtvom skakavcu. Tijelo mu još dublje utone u namočenu zemlju.

Reza se tu večer komešala pod perinom. Krivo joj je bilo što nije pogledala kad joj je rekao da mu ga pogleda. Da ga vidi prvi put. 

Sutradan je pod prozorom čula svoje ime.
- Dođi da ti pokažem! - vikne Mate.
Djevojčica se zbuni i navuče zavjesu. Gleda ga kroz čipkaste ornamente. Okrenuo se i odlazi.
Ona požuri za njim.
- Šta 'š mi pokazati?
Kad ju dječak ugleda jedva prikrije osmijeh.
- Tajnu. - odgovori joj.
Hodali su bez riječi do zapuštenog imanja. Krov kuće je propao, ali na ulazu u dvorište još uvijek stoji lijep kameni prolaz s lukom.

- Možeš li ti ovolikog prebaciti preko? - dječak sa zemlje podigne poveći kamen i svom silom ga odbaci preko luka.
- Mogu. - djevojčica gleda uokolo i traži još veći kamen.
Dječak uđe u dvorište. Želi uzeti onaj kamen i iznova ga, još snažnije, prebaciti preko luka.
Djevojčica pronalazi svoj. Poput katapulta ona napne ruku do ramena i zadrži dah. Kad kamen odbaci preko luka izdahne s olakšanjem. Začuje tupi udarac.  Tišina poglasni udaranje Rezinog srca. Djevojčica se načas ukoči pa u panici otrči kući.

- Majko, majko, Mate piša životinjama u napoj. Otac će ga ubiti!

28. Kaja

Kaja radi u malom kvartovskom  kinu. Prodaje karte i kokice, a poslije projekcije između sjedala usisava mrvice. Prostor je lijep. Naročito kad ostane prazan. Živi za taj posao jer za radnog vremena stvari drži pod kontrolom. Odgovorno i pedantno.

Kad kasno stigne kući, već na pragu je obuzme nemoć. Mačkama istrese meso iz konzervi i padne na kauč. Na njemu spava, mačke su preuzele krevet. Dom joj je nekad bio ugodan dok nije počela sakupljati. Jedva je i sama znala koliko je mačaka donijela kući.
- Je li Doris dvadeset i treća ili dvadeset i četvrta? - zapita se.
Mačji izmet je posvud, ne stiže ukloniti fekalije. Dok čisti jedan kraj, već na drugom ima novih govana. Prepustila se entropiji. Bez motivacije leži na kauču. Mačke trče, frkću, upozoravaju jedna drugu. Kaos u Kajinoj glavi čini situaciju bezizlaznom. Dvije mačke joj skoče na trbuh. Mačak progoni ženku. Kaja ga dohvati i u naglom trzaju slomi mu vrat. Nije ju stigao ugristi. Tijelo sivo-tigrastog mačka omlitavi. Držeći mačju šiju Kaja na pod odloži leš kao ručnu torbicu.
- Tko će sljedeći? Mic. Mic. - doziva mačke - Hoćeš ti Leni? Ili ti divlja Nena? Adolf? Gdje si ti nestao?
Pridigne se u sjedeći položaj pa gleda po prostoriji. Mačke su svuda, ali ne vidi crno-bijelog mačka s crnim biljegom ispod njuške.
- O Bože, kako sam glupa. U predsoblju je. Prošli tjedan je crk'o u ormaru za cipele. - Kaja pogleda na ručni sat. - Dosta izležavanja, vrijeme je za kino!

27. Lav III

Umro je od sepse koju mu je u kratkom vremenu priredila riblja kost podmuklo zabodena u grlo. Tu ribu je jeo za velikog dana, na slavlju svoje krunidbe. Dok mu je zatrovana krv strujala tijelom s namjerom da izazove zatajenje srca, prvi put mu nije bilo važno priča li narod loše o njemu. Nisu mu više bile važne strogo vježbane kraljevske manire, zaboravio je na muke i  napore satova čembala, a ni sjećanje na trening mačevanja nije ga tjeralo da se pokuša otrgnuti predaji.

Početak i kraj vladavine Lava trećeg ostaje kao šturi podatak u obliku broja. To je sve o njemu, o tom velikom čovjeku. Odmah poslije njega nabrojat će se četvrti, peti, šesti do četrnaestog Lava. Svi od reda isti - jednolično zaboravljeni.

- Što misliš kako mogu sačuvati sjećanje na nekog? Htjela bih napisati priču o životu jednog skoro zaboravljenog čovjeka. - upita Mirta. 
- Na papiru, možda? Digitalno je rizično. Ako ne platiš server, ode sve u crnu rupu binarnih znakova. - odgovori joj prištavi mladić. - Fizički artefakt izgleda sigurniji. Bar jedan će negdje ostati.
- Da, dobro, ali kako sačuvati sjećanje na nekog kroz generacije? Kako za stoljeća sejvati nečije ime? - upita djevojka.
- Ne znam, stvarno. Previše je svega. Brzo konzumiranje i zaborav. Danas se najduže pamte rokovi kupona iz nekog kataloga.
- Pa, ima li smisla išta stvarati? Arhivirati? Sortirati? - zabrinuto upita Mirta.
- Što ti preostaje? Ako te to opušta i veseli, zabavljaj se dok si živa, poslije 'ko ga jebe. - nasmiješi se Doro. - Kad ti staneš, netko poput tebe održavat će generator kreativnosti. To je jedino važno. Sva sjećanja i ideje vrte se u bubnju tog generatora, a ti ih, kao lotto kuglice izvuci iz bubnja i intuitivno slaži.
- Imaš pravo! Kostur svih napisanih djela i života je uvijek isti, samo je drugačije okićen. - Djevojka zagrize napolitanku i crnim flomasterom zašara započetu priču o životu Lava trećeg.

26. Judy

Ne znam što su djeca u tom trenutku proživjela. Možda eksploziju koja izbija atome kisika i nabija neopisivu tjeskobu u svaki dio mišića. Vrlo je vjerojatno da su moji potomci dosegnuli stupanj straha koji u pređenoj mjeri biva poništen i postaje letargična predaja. Nisam na umu imala istraumatizirati djecu. Željela sam što prije udaljiti njihovog oca.

Zašto sam se spanđala s takvim zlostavljačem? Privukla me greška? Od početka je sve djelovalo kao loš izbor, a ja, glupača, nisam slušala intuiciju. 

U meni se koprcala stotina larvi. Migoljile su se u trbuhu i izazivale mučninu. Ranije, s drugim primatima to su bili leptirići lepršavih krilaca koja iznutra golicaju bar prvih par mjeseci. Ove larve se nisu preobrazile dan kasnije, mjesec, godinu, a ni godine. Već onda je bilo jezivo misliti na taj suživot. Sedma godina, kažu, kritična je. Izdržala sam i duže. Zbog djece. 

Danas, dok su on i djeca gledali seriju Daktari, u meni se napokon prelomilo. Pozvala sam ih za stol u blagovaoni pa produžila do predsoblja. Iščupala sam iz zida telefonsku žicu. Htjela sam biti sigurna da u panici nitko neće pozvati policiju.

On psuje i prigovara. Djeci su oči buljave i vlažne, a lica bijela. Kuća zaudara na spaljenu kuglicu sirutke koja se maločas koprcala na sredini užarene ploče štednjaka. Iz džepa kućnog ogrtača, kojeg sam nosila kad sam rodila Samuela, izvlačim sjajni Magnum. Ovo je naš najljepši obiteljski dan. Bez riječi, u tišini, veliki majmun, skamenjeni majmunčići i ja.  

Gurnula sam prst u prsten s okidačem, a drugom rukom otpustila sigurnosno dugme. Promijenilo se sve. Kuća je postala hladnija. Zidovi su zidovi, a zavjese otežale tapiserije s prikazom kraljevskog lova. 

Nasmijala sam se. Nisam ga ubila. Nije bilo potrebe. Pustila sam da ode. Theodor je poput životinje koja cijeli svoj vijek živi u zatočenistvu. Na slobodi nikad neće uspjeti uloviti i jesti ovako olako, kao što sam mu ja u kavezu bila servirana.

 
 
 

25. Bonko

Susjedi su pričali da mu je nestalo zraka kad se rađao. Nije bila istina. On je samo bio ugušen u prevelikoj dozi srama. 

Nosio je mali zaobljeni šeširić, ispeglan smeđi šal i u navlaku zavrnut kišobran. Uvijek svježe obrijanog bucmastog lica i ulaštenih cipela. Kad bi ga majka i ja srele na cesti, osmjehnuo bi se i skrenuo pogled. Imala sam tek deset godina, a on se svejedno sramio. Poslije susreta korak bi mu postao duži. 

Zvala sam ga Bonko. Dobri čovjek koji mi sa svog prozora u dvorište baca bombone. Uvijek su bili od voća, tvrdi i ponekad od stajanja slijepljeni s papirom. Bacio bi bombon, mahnuo, a kad bih uzvratila on bi već nestao. Bio je to neiskvaren mikro odnos koji se savršeno podudarao i neprimjetno tekao potpuno nevidljiv drugima.

Godinama poslije, odselila sam od kuće. Moj posao tražio je izjave za medije. 
Kad bih došla u posjet roditeljima, pogledala bih prema susjednom prozoru. Bonka nije bilo. Prozor je zatvoren. Do polovice stakla padala je čipkasta zavjesa. Nije uspjevala sakriti ormar nalik lijesu. 

Vrijeme guta sve i dok juriš za svojim životom odgađaš voljene ljude. Tek kratko zastaneš kad otvoriš poštanski sandučić. Umro je. Bonko, čovjek kojeg je, dok je bio živ, bilo tako lako zaboraviti. 

Kako je taj jedva vidljivi gospodin sa šeširićem mogao toliko dugo preživjeti? Što ga je držalo sve ove godine? Nada? Nada da će se u pravom trenutku njegovo postupno nestajanje privesti kraju i napokon, samo meni,  razotkriti smisao tog naizgled bezvrijednog života. 

Moji roditelji prodali su kuću i odselili u manji stan. Ostatak imovine podijelili su braći i njihovoj djeci. Sama sam. Useljavam u stan pored svoje bivše kuće. U Bonkov stan. Ostavio mi je sve. Svoju kućnu scenografiju. Uredno obješene kišobrane na vješalici punoj crvotočine.

Prebirući po kuhinjskoj ladici našla sam stare, rastopljene voćne bombone, a u onoj do, novinske izreske. Izvukla sam izreske, gurnula ih pod zelenkasto svjetlo lustera i ugledala na njima svoje lice.

***

Zastala sam u dućanu pokraj police sa slatkišima. - Isti voćni bomboni koje mi je bacao! - preplavi me fantomski okus preslatke jagode. Nekoliko vrećica tih bombona bacila sam na traku blagajne.
Tko zna, možda novi vlasnici moje stare kuće imaju djecu. 

24. Zita

Zidovi su boje pistaccia. Prozori čisti. Doktorica je u kontra svjetlu. Zita joj jedva vidi lice.

 - Vaša majka je spomenula da imate čudne misli otkako je umro vaš prijatelj? 

- Bilo ih je i prije, ali ... - Zita sjedne. 
- Sad ćemo procijeniti vaše stanje. Može? - započne doktorica;

- Jeste li ikada mučili životinje?
- Ne! - Zita odgovori kao iz topa. Onda se sjeti da je piliće poput teniskih loptica bacala u kutiju. To prešuti.
- Imate li često crne misli? - nastavi doktorica.
- Svakodnevno.
- O čemu mislite?
- Besmislu. Neželjenim promjenama. Samoći. Smrti.
- Jeste li se ikada osjećali dugačije od drugih? - doktorica upita.

Zita se u mislima dvadeset godina vrati u prošlost.

Sjedi na zidiću ispred škole. Ima mrlju od smole na hlačama. Kolona mravi pored nje pravi nepravilnu crtu do grma divljeg šipka. Čeka zvono. Nitko se s njom ne druži jer ima loše ocjene. Odijeva se kao dečko. Nosi prsluk koji na prsima ima džepove. Takva odjeća je štiti od pogleda na grudi koje počinju rasti. U daljini netko zaviče; „Puši kurac!“. Dotad nikad nije čula odbojniji izraz. Zvono zvoni. Parizer smrdi iz usijanih učeničkih torba. Loše joj je od naguravanja s djecom. Ramena gura prema naprijed i jedva diše. Sjeda u klupu. Bole je noge. Hladne su i u grču. Gumica za brisanje miriše na jabuku, ali je to ne veseli. Sjedi zaleđena dok zvono ne označi kraj sata. Na malom odmoru prilazi joj dječak. 

- Možeš li mi nacrtati raketu? - upita je. 

- Mogu! - Zita dobro crta. 

- Super je. Ova juri brzinom svjetlosti. - dječak će zadovoljno.

Smiju se. Zita iz pernice vadi i poklanja dječaku privjesak s gumenom muhom. 

- Da. Ne... Da. Kakvo je to pitanje? - Zita namršteno pogleda doktoricu.
Doktorica iz ladice stola vadi kutiju sa šarenim geometrijskim oblicima.

- Složite nešto! Nešto o čemu često razmišljate. 
- Nemam ideju. - djevojka će tiho.
- Samo polako. - šapatom joj uzvrati doktorica.
Zita podigne crveni trokut, žuti romb, pa raznobojnim pločicama složi cijelu sliku. 
- Recite mi što je to? - upita doktorica naoružana olovkom i papirom
- Raketa! - kaže Zita.
- Kakva raketa?
- Raketa kojoj ne radi pogon.