26. Judy

Ne znam što su djeca u tom trenutku proživjela. Možda eksploziju koja izbija atome kisika i nabija neopisivu tjeskobu u svaki dio mišića. Vrlo je vjerojatno da su moji potomci dosegnuli stupanj straha koji u pređenoj mjeri biva poništen i postaje letargična predaja. Nisam na umu imala istraumatizirati djecu. Željela sam što prije udaljiti njihovog oca.

Zašto sam se spanđala s takvim zlostavljačem? Privukla me greška? Od početka je sve djelovalo kao loš izbor, a ja, glupača, nisam slušala intuiciju. 

U meni se koprcala stotina larvi. Migoljile su se u trbuhu i izazivale mučninu. Ranije, s drugim primatima to su bili leptirići lepršavih krilaca koja iznutra golicaju bar prvih par mjeseci. Ove larve se nisu preobrazile dan kasnije, mjesec, godinu, a ni godine. Već onda je bilo jezivo misliti na taj suživot. Sedma godina, kažu, kritična je. Izdržala sam i duže. Zbog djece. 

Danas, dok su on i djeca gledali seriju Daktari, u meni se napokon prelomilo. Pozvala sam ih za stol u blagovaoni pa produžila do predsoblja. Iščupala sam iz zida telefonsku žicu. Htjela sam biti sigurna da u panici nitko neće pozvati policiju.

On psuje i prigovara. Djeci su oči buljave i vlažne, a lica bijela. Kuća zaudara na spaljenu kuglicu sirutke koja se maločas koprcala na sredini užarene ploče štednjaka. Iz džepa kućnog ogrtača, kojeg sam nosila kad sam rodila Samuela, izvlačim sjajni Magnum. Ovo je naš najljepši obiteljski dan. Bez riječi, u tišini, veliki majmun, skamenjeni majmunčići i ja.  

Gurnula sam prst u prsten s okidačem, a drugom rukom otpustila sigurnosno dugme. Promijenilo se sve. Kuća je postala hladnija. Zidovi su zidovi, a zavjese otežale tapiserije s prikazom kraljevskog lova. 

Nasmijala sam se. Nisam ga ubila. Nije bilo potrebe. Pustila sam da ode. Theodor je poput životinje koja cijeli svoj vijek živi u zatočenistvu. Na slobodi nikad neće uspjeti uloviti i jesti ovako olako, kao što sam mu ja u kavezu bila servirana.

 
 
 

25. Bonko

Susjedi su pričali da mu je nestalo kisika kad se rađao. Nije bila istina. On je samo bio ugušen u prevelikoj dozi srama. 

Nosio je mali zaobljeni šeširić, ispeglan smeđi šal i u navlaku zavrnut kišobran. Uvijek svježe obrijanog bucmastog lica i ulaštenih cipela. Kad bi ga majka i ja srele na cesti, osmjehnuo bi se i skrenuo pogled. Imala sam tek deset godina, a on se svejedno sramio. Poslije susreta korak bi mu postao duži. 

Zvala sam ga Bonko. Dobri čovjek koji mi sa svog prozora u dvorište baca bombone. Uvijek su bili od voća, tvrdi i ponekad od stajanja slijepljeni s papirom. Bacio bi bombon, mahnuo, a kad bih uzvratila on bi već nestao. Bio je to neiskvaren mikro odnos koji se savršeno podudarao i neprimjetno tekao potpuno nevidljiv drugima.

Godinama poslije, odselila sam od kuće. Moj posao tražio je izjave za medije. 
Kad bih došla u posjet roditeljima, pogledala bih prema susjednom prozoru. Bonka nije bilo. Prozor je zatvoren. Do polovice stakla padala je čipkasta zavjesa. Nije uspjevala sakriti ormar nalik lijesu. 

Vrijeme guta sve i dok juriš za svojim životom odgađaš voljene ljude. Tek kratko zastaneš kad otvoriš poštanski sandučić. Umro je. Bonko, čovjek kojeg je, dok je bio živ, bilo tako lako zaboraviti. 

Kako je taj jedva vidljivi gospodin sa šeširićem mogao toliko dugo preživjeti? Što ga je držalo sve ove godine? Nada? Nada da će se u pravom trenutku njegovo postupno nestajanje privesti kraju i napokon, samo meni,  razotkriti smisao tog naizgled bezvrijednog života. 

Moji roditelji prodali su kuću i odselili u manji stan. Ostatak imovine podijelili su braći i njihovoj djeci. Sama sam. Useljavam u stan pored svoje bivše kuće. U Bonkov stan. Ostavio mi je sve. Svoju kućnu scenografiju. Uredno obješene kišobrane na vješalici punoj crvotočine.

Prebirući po kuhinjskoj ladici našla sam stare, rastopljene voćne bombone, a u onoj do, novinske izreske. Izvukla sam izreske, gurnula ih pod zelenkasto svjetlo lustera i ugledala na njima svoje lice.

***

Zastala sam u dućanu pokraj police sa slatkišima. - Isti voćni bomboni koje mi je bacao! - preplavi me fantomski okus preslatke jagode. Nekoliko vrećica tih bombona bacila sam na traku blagajne.
Tko zna, možda novi vlasnici moje stare kuće imaju djecu. 

24. Zita

Zidovi su boje pistaccia. Prozori čisti. Doktorica je u kontra svjetlu. Zita joj jedva vidi lice.

 - Vaša majka je spomenula da imate čudne misli otkako je umro vaš prijatelj? 

- Bilo ih je i prije, ali ... - Zita sjedne. 
- Sad ćemo procijeniti vaše stanje. Može? - započne doktorica;

- Jeste li ikada mučili životinje?
- Ne! - Zita odgovori kao iz topa. Onda se sjeti da je piliće poput teniskih loptica bacala u kutiju. To prešuti.
- Imate li često crne misli? - nastavi doktorica.
- Svakodnevno.
- O čemu mislite?
- Besmislu. Neželjenim promjenama. Samoći. Smrti.
- Jeste li se ikada osjećali dugačije od drugih? - doktorica upita.

Zita se u mislima dvadeset godina vrati u prošlost.

Sjedi na zidiću ispred škole. Ima mrlju od smole na hlačama. Kolona mravi pored nje pravi nepravilnu crtu do grma divljeg šipka. Čeka zvono. Nitko se s njom ne druži jer ima loše ocjene. Odijeva se kao dečko. Nosi prsluk koji na prsima ima džepove. Takva odjeća je štiti od pogleda na grudi koje počinju rasti. U daljini netko zaviče; „Puši kurac!“. Dotad nikad nije čula odbojniji izraz. Zvono zvoni. Parizer smrdi iz usijanih učeničkih torba. Loše joj je od naguravanja s djecom. Ramena gura prema naprijed i jedva diše. Sjeda u klupu. Bole je noge. Hladne su i u grču. Gumica za brisanje miriše na jabuku, ali je to ne veseli. Sjedi zaleđena dok zvono ne označi kraj sata. Na malom odmoru prilazi joj dječak. 

- Možeš li mi nacrtati raketu? - upita je. 

- Mogu! - Zita dobro crta. 

- Super je. Ova juri brzinom svjetlosti. - dječak će zadovoljno.

Smiju se. Zita iz pernice vadi i poklanja dječaku privjesak s gumenom muhom. 

- Da. Ne... Da. Kakvo je to pitanje? - Zita namršteno pogleda doktoricu.
Doktorica iz ladice stola vadi kutiju sa šarenim geometrijskim oblicima.

- Složite nešto! Nešto o čemu često razmišljate. 
- Nemam ideju. - djevojka će tiho.
- Samo polako. - šapatom joj uzvrati doktorica.
Zita podigne crveni trokut, žuti romb, pa raznobojnim pločicama složi cijelu sliku. 
- Recite mi što je to? - upita doktorica naoružana olovkom i papirom
- Raketa! - kaže Zita.
- Kakva raketa?
- Raketa kojoj ne radi pogon.

23. Bernie

Odlučila me prošvercati.  U pravilu, kad osoba iznajmi jednokrevetnu sobu, nitko drugi ne smije u njoj prenoćiti. Dok je recepcioner okrenut leđima tražio ključ, ja sam se četveronoške provukao podno pulta i potrčao do stepenica.  

Bila je uvjerena da bi joj život bio lakši bez mene. Sve što je kod mene u početku voljela sad joj je smetalo. Imala je onaj zgađeni izraz kad bi približili lica.
- Smrdi ti iz usta! – viknula bi i izbjegla nalet mojih usana.
Potajno je molila Boga da je ostavim i odem za drugom. Tad bi mogla bez krivnje pričati da sam ju povrijedio i ostavio.

Prošlo je petnaest godina otkako smo skupa. Moje zdravlje se pogoršalo. Stres trule veze uzimao je danak. Živjeli smo zbog poznanika. Stalo joj je da drugima izgledamo kao savršen par. Dama i potrčko, mamin sin s urednom frizurom. Nismo pričali. Svatko je gledao u svoju stranu. 

Uspjela je uštedjeti nešto novca.  „Što će drugi misliti?“ njoj je bilo prevažno. Jeli smo iznutrice da priuštimo ovaj prokleti hotel na moru. Toliko godina zanemarenog odnosa više se ne da pokrpati „morem“.

Smirivala je tišinu zvukom koferskih patenata, živčano izvlačila vreće i iz njih odjeću bacala na krevet. Gledao sam  zidove. Po njima su otisci prošlih gostiju. Nije ju bilo briga, htjela je što prije van. Trebala je nekog s kim će se smijati.  
Navukla je japanke, odjenula laganiju odjeću i bez riječi otišla.
Pružio sam se preko kreveta. Stegnulo me u grudima. Premoren i gladan pronjuškao sam torbu u potrazi za krekerom. Vidi se more s malog balkona. Šteta što smo nesretni. Ova soba je plaćena samo za jednog. Aritmija se vratila.
  
Epilog:
Otvorila su se vrata hotelske sobe. Prišla je krevetu i protresla tijelo 

- Bernie, probudi se! 

Dugo nakon povika držala je dlakavo tjelešce u naručju i neutješno plakala.

22. Leonida

Pjesnik Leonida obuzet i iscrpljen ludilom umire na kozjoj stazi. Ovo je njegov posljednji zapis. 

Moja isušena leđa postaju žuta ljuska. Iz nje se probija lijepa ruka. 

Prvo šaka, 

lakat, 

pa rame. 

Novo tijelo iz mene mrtvog izlazi i kao tek rođena žirafa baulja na nestabilnim nogama. Posrće dok se sigurno ne osovi i protrči.

Neuhvatljiva, 

nezaustavljiva, 

mlada Leonida! 

Željna života, uči brzo. 

Upija mehanizme. 

Kuži hijerarhije ambicioznih bića i nesvjesno se zarobljava njihovom zlobom. Riječima ne zna objasniti što je nepravda, ali oko sebe vidi odbojno-preveliku mrlju. 

Masturbira dvadeset puta dnevno. Jedino u orgazmičkom iskrenju ne osjeća; 

Strah

Sram 

Vrijeme

Prostor

Tad je;

Svoja

Čista

Točna

Vječna

U jednom od bezbrojnih ciklusa mladunče žirafe traži balans vrata i nogu. 

Žirafa i Leonida u jeziku imaju jedan rod. 

21. A.I.

- Preokret! Treba ti preokret!
- Kad?
- Odmah! Interes opada! Digni ga!
- Ne znam to!
- Treba ti adrenalinski luping!
- Ne znam!
- Znaš! Gledaj, devet rečenica s uskličnikom, jedan upitnik i točka.

20. Elijah

Tjera gmazove međ' glatke preslice. Parobrod, moj posljednji dom.

Elijah T. Smith, 1812.

Prišao je kontrolnoj ploči. Tipke su svijetlile narančasto. Alarm za nepravilan rad zavijao je u komori s rezervnim odijelima. Elijah se odgurne o cijevi i proleti tunelom dok ne stigne do komore iz koje je stiglo upozorenje. Zavrtio je kolo na vratima dok pritisak nije izdahnuo i otvorio prolaz. Ušao je u komoru i odlebdio do opreme posložene u zasebne kutije nalik vitrinama. 
Rezervna odijela za vanjsko servisiranje treba održavati. Bilokakav propust mogao bi ugroziti ekspediciju. Obišao je šest vitrina i tek na sedmoj ugledao zakrivljen poklopac. Nije dobro nasjeo pa je gumena brtva počela popuštati.
- Evo tužibabe. - pomisli popravljajući loše zatvorenu kapsulu. - Au! - nešto ga štrecne poviše desne prepone.
Vratio se do upravljačke ploče i provjerio tipke. Sve je pod kontrolom. Čim ga Rutger zamijeni, provjerit će ventile i završiti smjenu. Brod klizi crnilom, nije jasno gdje će pristati i kad će to biti. 

 
U kabini za spavanje je kavez u kojem pluta erdit, stvorenje nalik glodavcu. Diranje krzna ljudima otpušta serotonin i dobro djeluje na pravilan rad srca. Elijah u kabini spusti sklopku i pokrene titranje, tretman svjetlom za bolje raspoloženje pa iz visećeg pretinca izvuče tubu sa smjesom. Erdit treba jesti i "pustiti vjetar".
Što je gladniji, napuhaniji je. Bio je već poprilično nadut od probavnih plinova. Elijah skine čep, gurne otvor tube među rešetke pridržavajući tubu da je erdit ne ukrade. Erdit liže. Tuba se naglo izmakne van kaveza. Elijah je ispusti. Uhvati se za trbuh. Oštra bol probode ga u desnoj strani. Preplavi ga osjećaj topline. Nije serotonin. Opakije je.
Dugme za poziv je daleko. Kolege ne znaju. Bol popušta. Elijah lebdi. Brod ne zna gdje će. Ni kad će. Nevažno.

Erdit nije dovoljno jeo. Za nekoliko sati narast će, napuhat se poput balona i pod pritiskom iskriviti šipke kaveza. Živ će eksplodirati, baš kao i Elijahov crvuljak. Slijepo crijevo, slijepi putnik!