38. Lijenooki

Jedno oko strijelja oblak, a drugo, ono lijeno, zrikavo oko, prazno gleda u konop na palubi. Brod se ljulja na niskim valovima. Ljuljuška glavu Lijenookom. U prsa, malo ispod lijeve ključne kosti, zarila se duga smeđa strijela.

- Dobar početak!

Leš na brodu pronašli su jahtaši na udaljenosti od oko pet nautičkih milja od otoka.

- Obitelj Lijenookog u neku ruku mora zahvaliti Bogu što se mogla ljudski oprostiti. Da njegov brod struja nije odvukla na pučinu, tijelo bi postalo svečani gulaš.
- Ne razumijem kako je mogao biti toliko naivan. To je skoro u rangu s onim surferom koji se za šerove želio snimiti rekordnih šezdeset minuta na Zmijskom otoku. 
- Pogođam, surfer je kao nagradu za ludi izazov dobio zlatnu kopljoglavku.
- Heh, nije baš zabavno kad se od otrova topi meso, ispadaju organi, razmotaju crijeva, a sva publika, koja budno prati top izazov, su zmije. Nego, da se vratimo ovom koji su navukao na strijelu. Pišu da je domorodačka strijela imala metalnu glavu. Što misliš, odakle islanderima metal? Članci navode da je to narod koji je zastao u kamenom dobu.
- Čupaju rđave komade s olupina koje se s vremenom nasuču.
- Svašta. Pa, što je Lijenooki mislio? Da će ga dočekati pjesmom dobrodošlice? Odmotati mu crveni tepih?
- Sigurno je želio pobliže fotkati te ljude, objaviti reportažu i skupiti puno internet pratioca. Šteta da njegovo zrikavo oko nije dobro procijenilo dokle iz dvometarskog luka dopire odapeta strijela.
- Otočka ekipa je precizna. Tisućama godina usavršava ciljanje kako nitko iz vanjskog svijeta ne bi došao i uništio otok. Ako kojim slučajem uljez uspije nogom zakoračiti na plažu, neće dugo koračati. 
- Jesu li to sentinelci?
- Ne, to nije Sjeverni Sentinel. Otok je još zajebaniji. Ovaj pluta oceanom. Pluta i napada. Nikad mu ne možeš znati točne koordinate.
- Sereš?! Otok pluta?
- Spominje se da je otok svjesno biće, pametan lovac. Ja ga zamišljam kao divovskog dikobraza koji za napad koristi strijele svojih simbionata. Nagađa se da njegovo pleme ne može generacijma živjeti samo od svinjskog mesa. Otočke divlje svinje bi brzo bile istrijebljene. Ribu jedu, ali za snagu im treba crveno. Eto simbioze, otok mora živjeti neoskvrnjen, u punini svoje flore i faune i zato pluta tražeći mezimcima sočne plećke. Mami kočarice i pijane ribare koji razuzdanost plate glavom.
- Recimo da tako otočka zajednica stiče imunitet. Konzumira drugačije meso i polagno unosi nove parazite i klice.
- Meni sve ovo zvuči kao sumanuto naklapanje koje se pretvara u žešću fantastiku, još će taj otok jeftinim efektima odletjeti u Svemir.
- A zrikavi?
- Lijenooki. Baš smo dobro ime smislili. Što s njim?
- Je li zaviralio?

37. Bruna

Bruna je umrla od karcinoma. Gregor nije došao na pogreb. Dolazi sutradan i ostavlja na grobu raskošan buket crvenih ruža.

Prije osam godina...

Ona sjedi na klupi pred knjižarom i jede pecivo. Gregor izazi iz knjižare i pruža knjigu.
- Poklon za tebe. - zateže svoje svježe obrijano lice u gumeni osmijeh.
Često joj daruje knjige. Jednom tjedno donese ljubić. 
- Još jedna. - Bruna prihvati knjigu kao ciglu kojom nastavlja graditi zid. 
- Otvori! Pogledaj posvetu! - Gregor pogne glavu dok iščekuje ushit koji potvrđuje kako je on njen dočekani princ.
- Volim te! Tvoj Gregor. -  Bruna pročita i reče - Hvala, nisi trebao.
Ljubavne posvete na šundu je rastužuju. - nujna palcem po koricama trlja ljepilo skinute naljepnice s cijenom.

- Ljubavi, želim te odvesti na večeru. - Gregor poskoči.
Bruna ne podnosi iscenirane trenutke, kad, što, kako, kome...
- Daj mi ruku. Potrčimo! - on mašta ostvariti scenu iz filma. Kadar kad trče kroz osvijetljen drvored. Kadar kad zastanu kraj fontane. Kadar kad prelomi krhko biće preko nabreklih mišića ruke i strasno poljubi.
- Taj čovjek ne zna ništa o tišini u kojoj bujaju čuda nevidljvih spona. - Bruna zgrožena u mislima - Nikad me ne gleda u oči. Taj ne vidi ni svoje u ogledalu.
S Gregorom neprirodno trči kroz drvored. Noge joj otkazuju od bezvolje. U tom trku on je vuče prema štandu s cvijećem.
- Za tebe buket ruža. Crvenih. -  okrenuo se na peti kao Gene Kelly.
- Molim te, nemoj. Nikad mi nemoj kupiti cvijeće. Nikad! Mrzim odsječeno mrtvo cvijeće. - moli ga. - Ako baš moraš, kupi mi knjigu o cvijeću.
Ostaje zatečen. Ovo ne ulazi u narativ o ludo zaljubljenom paru. Brine jer neće sebi priuštiti najljepšu scenu iz ljubavnog filma. Tvrdoglava kučka remeti viziju žene koju muškarac obasipa klasikom.
- Kakva je to žena koja ne želi ruže?! - namršti se.

 
Narednih mjeseci Bruna u potpunosti digne utvrdu sazdanu od nečitljivih ljubića, pa napokon izgovori;
- Gregore, gotovo je s nama!
Pao joj je kamen sa srca, survao se niz ljubić zidine točno na Gregorovu glavu.
On širi oči u nevjerici. - To nije bilo u scenariju!
Vrlo brzo i jasno bijesan poželi Bruni smrt, vikne da je drolja i ode.

Ostala je okružena papirnatim zidinama. Iz svake knjige trga posvetu i komada u resice. Kida gomilu papira s bezvrijednim "Volim te!". Samo jedno izgovoreno "Crkni!" ima pravu težinu.

36. Teri Teriyaki

– Jezivo. – prošapće Larisa. Hidraulična dizalica prikolice trzajima istresa zemlju. Dina daje znak - finito! Vrijeme je za šmugu.

Odradile su „posljednje zbogom“, izrazile sućut obitelji i pričekale da se zadnji grumen zemlje sruči u raku. To je to. Djevojke se izmigolje iz uplakane mase i prođu drvoredom do izlaza s groblja. Larisi se činilo pogrešno ostati duže uz friški grob. Uz bivšeg. Sad dvostruko bivšeg. 
– Sranje, već je tu? – Dina gleda autobus. Produže korak kako ih vozilo ne bi sustiglo i pobjeglo.
– Zadnjih godina rijetko sam ga viđala. Žao mi je sad. – zamisli se Larisa i sjeda u autobus. U sporadičnim susretima s Terijem razmjenjivala je kopije opskurnih filmova. Ono što ga je, između ostalog, činilo zanimljivim čovjekom bio je hobi – putovao je po kugli zemaljskoj tražeći egzotične začine.

– Zalud začini svijeta kad nam je veza bila bljutava – slaže se brojalica u Larisinim mislima. – Kardamom, galangal, mažuran, kurkuma, sumak, a ni opaki wasabi nisu mogli upikanteriti par mjeseci našeg odnosa.
Ne misli na Terija! Da si ga odmah izgubila iz misli i to onako kao kad bolesna izgubiš okus! – Larisa kori samu sebe. Mogla bi ju Dina prokužiti pa neće pred njom ispasti nesalomljiva alfa.
– Sjednimo na kavu u Galapagos – Dina predloži čim su sišle s autobusa. Larisa nevoljko pristaje. Dina svakog natanta na ogovaranje. S velikom poganom jezičinom pričat će o Teriju. Kenjat će o mužjačkoj nesigurnosti, o ispuhanom potencijalu, seksu i, na koncu, o krhkoj psihi. Prerana smrt je logičan slijed. Kako li je jednostavno rastresti tuđi život i zatvoriti slučaj kad u blizini imaš Dinu-Watsona, ledenu kavu i četiri cigarete.

Prijateljice se na rastanku dosjete protuotrova za sva izlajana govna o Teriju pa jasno u glas izgovore: – O mrtvima sve najbolje!

Larisu pred vratima stana čeka bijela mačka. Mjauče i hipnotizira heterokromnim očima. Želi ući. Ušla je. U istoj sekundi pustila je u kuću još nešto. Tužnu istinu. U tren oka joj se uzverala uz tijelo. Ne mačka, istina. Došla joj do grla. U ustima kao da joj je ljupčac. Gorak.

35. Ernesto

Ne procjenjuj me po nasmijanom licu!

E.

- Gdje je Ernesto? Nisam dugo čuo za njega.
- Ubio se.
- Molim? Kako ja to ne znam?
- O tome se ne priča.
- Zašto? Jer je grijeh? Loša karma. Kakve su to pizdarije?!
- Nešto mu se pošemerilo. Zablokirao se kreativno... Daj pričajmo o nečem drugom. Ne volim pričati o samoubojicama.
- Osudit ćemo ga na zaborav. Nije vrijedan našeg razgovora. Ne kužim.
- Sad je i tako prekasno.
- Da smo ga na vrijeme pročitali, možda bi bio živ.
- Ne mo'š svakog spašavati. Netko se uspije izvući, netko se otkine. Jebiga.
- Ljudi misle da će tuđe tragedije nestati ako se o njima ne priča.
- Idemo dalje kad zaključimo da postoje jedinke predodređene na gubitak. 
- Glupost. Na koji način je oduzeo sebi život?
- Prestao je pisati knjige.
- Depra?
- Ne! Bio je zajebant. Uvijek nasmijan. Ne znam, odjednom je samo prestao pisati. 
- I nestao? Hmmm.
- Da, sa svih polica knjižara i knjižnica. Nema ga nigdje. Nitko ga ne spominje. Evo, ja mu se više ni prezimena ne mogu sjetiti.
- Jesu li našli tijelo?
- A-a. Samo rečenicu napisanu na papirnatom ubrusu.
- Što kažu njegovi starci?
- Oni se ne mogu sjetiti je li se uopće rodio.
- A sestra s kojom je bio povezan?
- Ništa. Kaže da je oduvijek bila jedino dijete svojih roditelja.
- Kako genijalac može tako lako nestati?
- Nemam pojma. Kad pitam ljude o Ernestu, pogledaju me kao da je izmišljeni lik. U toj nelagodi samo se nakesim. Što ću.

34. Vincenzo

 Promatrao je ministrante u bijelim haljinama kako pridržavaju vrčiće s vodom i vinom.

- Mrzim ih! – uznemiri se Vincenzo.

- Vinny, danas je dan za ispovijed! Idi u red. – majka zazuji kroz zube ne skidajući pogled sa svećenika.

Majci se ne smije proturječiti, pogotovo ne za vrijeme obreda.
Vincenzo sa djevojkama nema sreće. Pobjegnu poslije prvog ili drugog spoja. Čak su i one mlađe, neiskusne, skužile da ne žele biti njegova "majka" jednom kad majke ne bude. 

Dok je u krematoriju kovčeg klizio u peć shvatio je da mora odmah negdje otputovati. Sam.
- Ovdje ostaje „počivati“ njen dječak. - zaključio je.

- "Vinny, idi u Pariz! Tamo, gore, na Montmartru kroz lišće svjetlo čudesno treperi. Slikari se prepiru za mjesto. Sive ulice orošene su sitnom kišom koju povremeno prekida sunce." – u mislima čuje majku.

- Dosta više! – vikne na izlazu iz pogrebne dvorane.

 Dan poslije, gledao je zbunjen kojim putem stići do vrha Montmartrea. Prišao mu je tamnoputi mladić s dobroćudnim pogledom. Vincenzu je na ruku privezao končanu narukvicu.

- Hvala! - klimne Vincenzo. Mladić trlja prstima. Hoće novac. Vincenzo odbije, ali ga u tren okruži čopor "hijena". Pritisnu ga sa svih strana dok ne zavuče ruku u džep. Uzme iz novčanika novčanicu. Prisile ga da pruži još i još - sve. Policajac je udaljen tridesetak metara. Odvraća pogled. U svojoj smjeni ne želi vidjeti kriminal.
-"Brdo mučenika", ha! Prisjelo mi je. – Vincenzo osjeti slabost. Pri povratku u hotel ugleda crni oblak dima nadvijen nad Notre-Dameom.

Povukao je novac s bankomata i sjeo u kafić uz rijeku ispred hotela. - Sok od grejpa, molim vas.

- Pamplemousse, kako glupo zvuči. - pomisli. Prvi put osjeća olakšanje. Kao da mu je s vrata skinut uteg i sad se može ispraviti „kao veliki“.

Crkva gori. Za obližnjim stolom Vincenzo čuje sredovječni par koji govori na talijanskom. Oboje pilje u svoje pametne telefone. Mediji prenose katastrofu. 
- Nema zla. Obnovit će je za nekoliko godina. Treba dobro izmusti fondove. Restauratore će dobro platiti da otežu. - govori bradati čovjek ženi sa šik frizurom. 
- Ugrabit će lopovi za svoj džep. - nastavi žena.
- Sigurno. Čim je hram u pitanju. - čovjek završi ženinu misao. Vilicom nabode komad palačinke, umoči je u ženin sladoledni kup i sve dočeka jezikom da mu brada ostane čista.
Račun kojeg je konobar stavio na stol zaprepasti Vincenza. Masno mu je naplaćen cijeđeni sok i voda.
- Oprostite, nisam naručio vodu.
- Vodom gasimo vatru. Simbolična donacija za spas katedrale. - konobar prisilno govori na engleskom. Vincenzo ostavi novac, ali bez napojnice. Drzak je i slobodan. Prvi put u životu.

Svemogući iz katedrale šalje dimne signale.
- Yo mec ! Bez mame ti je život pravo zgarište, ha?  Vinny, Vinny, ccc...
- Bez nje nema više zlatnog djeteta. "Izgorio" je taj klinac. Sad me pusti u miru i pobrini se za svoju vruću atrakciju. Ja sam samo u prolazu.

 

33. Ulla

- Nestani za trideset minuta! Jasno! - dreknula je dlakava grdosija. Kad je Ulla s koferom izašla iz podstanarskog stana vidjela je snažnu smeđu bujicu kako juri niz ulicu. Imala je još koju minutu za iseliti i izaći na nogostup. U bujicu.

- Utopit ću se, pa kvragu! Bar se držim dogovora. - njen odlučni korak u tren je pomela navala vode. Srce joj je stalo. Ukočila se od hladnoće. 

Paraliza sna. Ulla umotana u laganu ljetnu plahtu bulji u strop. 

- Uh, ne moram seliti! U svom sam stanu. - mamurna od košmara uspostavlja vezu s javom. 

- Ima li bujica značenje? - siđe s kreveta da u dnevnoj sobi pronađe tumač snova. Navuče natikače, ali je nešto omete i odvede u hodnik. 

Vrata stana ostala su otključana. Ullu prestraši misao - A što bi se dogodilo da je netko ušao? - pa brzo dvaput okrene ključ i kroz metalni utor provuče obli valjak na vrhu lanca. 

- Tako! Sad mi nitko ne može ništa! - čin zaključavanja je opusti, vrati se na krevet i pogleda mobitel. Renee je zove šesti put u deset minuta. Zvono je bilo stišano, ali je ostala vibracija. 

- Ona zove kad joj nešto treba - Ulla nevoljko prstom po ekranu povuče u desno zelenu slušalicu.

- Stižem! Čekaj me na kolodvoru! Nosim "Vogue" kolekciju. Torba je bolesno teška. Prebacit ćeš me autom do zgrade, može? - Renee izgovori bez udaha.

- Kad dolaziš? U tri? Po najgorem suncu?! - Ulla ljeti ne izlazi iz stana, pogotovo ne usred srpnja u tri poslijepodne.

- Vidimo se. - naredi Renee. 

Još nije tri, a Ulla čeka na kolodvorskoj klupici. Pokušava umanjiti stres ranijim dolascima na dogovore jer tako ne mora paničariti da će kasniti. Kako god okrenula, stres se gomila. Sunce joj prži glavu, a Renee još nema. Ne javlja se na mobitel.

 - Korisnik ne može odgovoriti na poziv. - čuje se nasnimljen glas operaterke. Renee kasni pedeset minuta. 

- Ljeto je. Možda je autobus zapeo u gužvi? U tunelu je i možda nema signala? - Ulla traži opravdanje za prijateljičino nejavljanje. Pošalje joj poruku. Čeka na suncu još dvadeset minuta i konačno dočeka odgovor.

- Stigla! U kući sam već pola sata. - napiše Renee.

- Zašto nisi javila? - Ulla u nevjerici natipka. 

- Zaboravila. Moram ići. Imam skupo plaćen on-line kurs. - i tu Renee stane. Bez ijednog "Oprosti!", bez ijednog "Hvala!". Završila je s Ullom onda kad se prebacila iz međugradskog u gradski autobus koji ju je doveo pred zgradu.

Ulla sjedi i pljuje po podu. Ne brine za ljude, jer ni oni ne mare za nju. Pljuvačka joj je rastezljiva i gusta. Treba joj tekućina. Otetura do kioska isušena srpanjskim suncem i kupi vodu koju odmah ispije.

Nije bijesna, nije tužna, nije začuđena, samo je nepopravljivo razočarana. 

- Ljudima je tuđe vrijeme kao vožnja autobusom. Ponište kartu i paze na nju dok idu u svom smjeru. - Ulla misli na Renee, njenu samoživost - a čim stignu na odredište, zgužvaju taj papirić i bace ga u vjetar da ga nosi do prve kanalizacije. 

Ulla stiže u stan. U kupaonici odvrće pipu. Namače u kadi pregrijana stopala. 

- Ima li bujica značenje? - sjeti se da nije pogledala tumač pa napokon ode do police - "Bujica simbolizira nekontroliranu silu, može ukazivati na unutarnji kaos, potisnute emocije ili stres koji se “izlio” na površinu. Smeđa voda simbolizira nečistoću, emocionalni teret, nejasnoću ili nemir. Potrebno je “očistiti” nešto iz svog života – loše odnose, navike, misli."

- Čekam. Uvijek čekam i ne mogu nikog držati za riječ. - Ullu obuzme tupost - Pametnije bi bilo da sama sebi oduzmem vrijeme. Pravednije, nego davati drugima da ga nezahvalno troše. 

Na zidu poviše kalijeve peći visi ukrasni bodež kojeg joj je ujak donio s Malte. Ulla ga polagano odigne s kukice. Jeftina replika za turiste, ali dobro naoštrena i čvrsta. Nasmije se pri pomisli da takvom stvarčicom napravi "seppuku". Zabruji mobitel na stolu. Ulla u samoobrani oštricom dočeka napadača. Staklo krakelira finim pukotinama, a svjetleća slova "RENEE" nestanu u kvaru.

32. Ronja

- Stižu sljezovi kolačići čim pojedeš voće. - reče Ronja trogodišnjoj djevojčici koja sjedi za aluminijskim stolićem ispred kamp kućice. 

- Bljak!  - duri se djevojčica, bijesno nogom gurne ribički tronožac. - Daj mi kolačiće!

- Dok ne pojedeš ovo, ništa od slatkiša. - Ronja će strogo pa preskoči stepenice i uđe u prikolicu. Djevojčica ljutito gleda u zdjelu. - Ne! - rukom udari po koljenu na kojem se hranio komarac.  

- Jesi li pojela? Hajde čekam! - dopire iznutra. Nema odgovora. Čuje se zveckanje metalnih tanjura. Ronja slaže posuđe. Voli se izboriti s neredom prije nego se jutro zažari.

- Naravno, nije ih popravio. - Suprug joj pada u očima kao što s iščupanom šarkom padaju vratašca ormarića - Sve mu je teško. Lakše bi mi bilo da sama sve... 

- Jesi li pojela? Hajde, da mogu oprati tanjur. - Ronja vikne iz prikolice. - Vanesa, čuješ li?

Djevojčica ne odgovara. Ronja proviri. Za stolićem nema nikog. Tanjur s prosutim voćem je na zemlji. 

- Vanesa gdje si? Gdje si? - obuzeta panikom ne zna u kojem smjeru trčati. Kamp kućica je parkirana u blizini rijeke. Ronjin suprug voli sportski ribolov. Možda je išla tražiti tatu?

- Vanesa! Odgovori mami! - Ronja se vrti u krug i doziva. - Dat ću ti sljeziće.

Nitko ne odgovara. Ptice se dozivaju, a lišće na stablima danas jedva šušti. 

Ronji koljena klecaju, ali sad se ne smiju urušiti. Otrči u prikolicu i zgrabi mobitel. 

- Idiote, uvijek si nedostupan kad te trebam.

- Vanesa, Vanesa! Javi se! - Zemlja se sve brže vrti oko svoje osi. Ronja gubi dah. Kroz šumu je nosi adrenalin. S ugaženog puteljka zaviruje u grmlje. Kad je puteljak zamelo lišće pomislila je na policiju. Odjednom začuje dječji smijeh. Iza niskog grma Vanesa čuči i gleda veliku smeđu žabu. 

- O, Isuse! Ljubavi! - Ronja zgrabi trogodišnjakinju i čvrsto je primi na prsa. U tom stisku olakšanja sva ukočena tkiva majčinog tijela uživaju blaženstvo. 

Iza nakrivljenih krošnji čuje se žuborenje vode. 

- Čuješ li rijeku? Idemo pronaći tatu. - Ronja čvrsto drži vlažnu ručicu.

Probijaju se kroz žbunje. Na ovom dijelu voda je tirkizna i hladna.

-  Daniel? - vikne Ronja. 

Ptice cvrkuću. 

Žena i djevojčica hodaju uzvodno uz rijeku. 

- Daniel? 

Brzaci nose granje. 

- Dani...! - Ronja zanijemi. 

Muškarac u mornarskoj majici i maslinastim hlačama, poput velikog soma, nepomično visi s grane.

31. Harriet

Kad dođeš do ruba, skočiš... ili se vratiš početku. – pomisli Gan prije nego ugura novi filter u masku – Uspjeli smo! Tamo je ulaz! 

Zagrmjelo je kad su stigli do Koštanih vrata. Vrata pred kojima bi svaki namjernik zastao sa strahopoštovanjem. O njima su dosad samo čuli priče. S oluka, oštrim kljovama od bjelokosti, prijetila su tri kamena slona sijevajući smaragdnim zjenicama.

Danas, ruševne vratnice grada svjedoče o nekidašnjem postojanju kulture. 

Gan čizmom udari o malu hrpicu zemlje, naglo se sagne u nadi da je pronašao smaragd. 

-  Za trampu. - pomisli - Mogli bi isposlovati mjesečnu zalihu likvode. 

Dobro raspoloženje je splasnulo čim je umjesto dragulja dograbio komad bezvrijedne kamene surle. 

Harriet  je uzdahnula. 

 – Oprezno sad! Pazi mi na leđa!  - Gan joj signalizira. - Idemo!

Da nije toliko premorena nasmijala bi mu se. Bilo je preočito da kilometrima i kilometrima nema žive duše.

- Ovdje se gadno Uznesenje dogodilo. – prošapće mladić. 

Stajali su na ogoljenoj uzvisini, a pred njima rastvarala se panorama. 

- Jebote, još jedan grad od pepela! - razočarano će Gan.

Spust nije bio lagan. Mišići njihovih listova bili su ukočeni, stegnuti kožom čizama i čvrstim konopcima. Iz daljine su izgledali kao dva umorna klauna koja na štulama gube ravnotežu. Filc u filterima maski propuštao je oštar smrad paljevine. Harriet je hodala iza Gana. Ničeg se ne boji. Svejedno joj je. Želi se samo ispišati i leći. 

-  Umjetnost. – pomisli Harriet – bila je toliko važna prije Uznesenja, a sad, ...užas! 

-  Gle! – mladić uzbuđeno kimne glavom u stranu. 

- Ne-nemoguće!  – Harriet promuca.  Zaboravila je koliko joj je jezik suh i kako joj svaka izgovorena riječ bolno grebe grlo. 

Ispred dvoje uniformiranih ljudi stoji jednokatnica, šarena i upečatljiva poput kućice od slatkiša. 

- Vidiš li što i ja? Ili je maska propustila zatrovani zrak? – zabrinuto upita Gan. –Zašto je ovu kuću zaobišao val propasti?  Djevojka gleda kuću. Fasada nema ni jednog doticaja s kobnim Uznesenjem. 

- Harriet se uštipne za nadlakticu. Htjela je jednom isprobati taj klišej. Kad se uvjerila u stvarnu bol, donjim zubima sastruže ispucanu kožu s gornje usne i krene za Ganom.

Zagazili su na svježe podšišan travnjak, prešli preko popločanog prilaza pa na sekundu zastali. Nije bilo zvonca, ni zvekira. Gan odgurne vrata i ona se polagano otvore. Zasjala je prostrana hala. Prostor se činio tri puta većim nego što je kuća vanjštinom odavala. Mramorni pod je svjetlucao, a zidovi su im opuštali um cvjetnom ornamentikom. Sedam prepariranih slonovskih glava okačeno je tik pod stropom. Umjesto očiju sjali su smaragdi.

-          Ima li koga? - Ganov glas odzvoni u prostoru, ali mu samo jeka odgovori.

Harriet se drži za pušku i oprezno osluškuje. Možda uhvati šum prisutnosti nekog trećeg, ali je muk uvjeri da je prostorija pusta.

Ramena joj se spuste, puška u šakama olabavi pa je preplavi umor. 

- Ne mogu skužiti je li ovo stvarnost ili...? Harriet, jesmo li uspjeli – naći oazu? - Gan trepće,  u očima krije suze. 

-  Kad sanjate kuću, sanjate utočište. Sigurnu zonu od vanjskog svijeta. Ona je simbol zaštite, – progovori odnegdje ugodan glas, pa za nijansu žustrije nastavi - ali, ovo nije san! I ovo nije kuća!

Djevojka se naježi. 

-  Nekoć ste se borili za prave vrijednosti, umjetnost, slobodu. Birali ste između dobrog i boljeg. Imali kriterije. A onda ste sve srozali...

-  Istina. - Gan će tiho. 

- Jadna vrsto! – prosikću zidovi – Sad naoružani kukate za prošlošću. Lakše je tako? Da! Prihvatili ste ideju vojnog ustroja i zaključili da je umjetnost svijetu nebitna. Življenje ste sveli na preživljavanje, prodali se za konzervu govedine.-  uzvikne glas i po prvi put iskoči iz opuštajućeg tona -  Pakao je Pakao i ne postoji blaža riječ. 

Sve zatrese kratki potres, potom nastupi mir. Mladić se preznoji. U zatišju se gomila nešto opako. Harriet je naslonjena na uski prozor i zagledana u raznesenu cestu. Gan joj se približi. Pripije se uz djevojku i obgrli je oko struka. 

- Što dalje? – zacvili Gan. -  Umjetnost je smisao. Umjetnost! Jebeš mu sve, vjerovali smo u novi početak na druge načine. Harriet jesi li ti moje jedino uporište u Svemiru?

Začula se škipa armature. Jedna trofejna slonovska glava kliznula je sa zida. Udarac o pločice grubo je savio surlu i izbio lažno oko. Smaragd se otkotrljao do Ganove čizme. On ga ljutito nagazi. 

Dva profesionalna vojnika skinula su maske i udahnula plinom ukiseljen zrak. Harriet je povremeno rukom sklanjala pramen kose koji joj je škakljao nos. Gan je namršten piljio u pod.  

Nisu ih više ni međusobni dodiri mogli sačuvati, jer čim su prošli kroz uništena Koštana vrata, Harriet je znala da su daleko od početka.  Šutjela je. Šutio je i grad.

 

30. Hajdi

Pokraj vrata samoposluge postavljen je privremeni reklamni štand. Čovjek u kostimu glavatog pilića maše spužvastim krilima i poziva posjetitelje na degustiranje pečene piletine.

- Zgrabite i jedite! - čuje se iz spužve. 

Okupila se gomila. Čupaju papirnate tanjure. Kvrgavim prstima hvataju meso, žvaču hrskavicu i sišu začinjena krilca.
Hajdi iz hladnjaka uzima teleće medaljone i juri u topliju struju prema blagajni. Redovi pred blagajnama su dugi i nepravilni. Ona čeka. Mrzi sebe kad pušta ljude koji hoće preko reda. Propušta ženu s vrećicom smrznutih mahuna, propušta pijanca i trudnicu da joj se noge ne pretvore u slonovske. Kao da joj je tuđe vrijeme bitnije. Još jedan ispred pa će početi stavljati na traku. - pomisli - Prvo ide ono teško, pa meko i na kraju lomljivo.
- Moj život! - začuje glas starice.

- Sad je gotovo! Ne da se otključati. - blagajnica objašnjava kupcu koji stoji ispred Hajdi. - Kad se ovo dogodi ne mogu ništa dok ne dođe serviser. Molim, idite na drugu blagajnu.
Tanka linija dijeli Hajdino strpljenje od sloma, ali čudan prizor joj vrati fokus. Jednoj starici je pozlilo. Tijelo je naslonjeno tik uz pokvarenu blagajnu.

- Tu se trebao voziti moj tetrapak mlijeka - pomisli Hajdi i ode u red druge blagajne. Čeka. Nepomičnu ženu zaposlenici odnose na sigurnije mjesto. Pažljivo je spuste na kartonsku podlogu na podu. Okrenu je na bok točno nasuprot Hajdi.
- Baka me gleda. - Hajdi se strese. U hipnozi ne skida pogled s mučne scene.
Blagajnica skenira artikle i dovikuje; - Diše li? Sigurno se prežderala one ljute piletine!
Gumena traka povlači jaja, majonezu, sapune, magične krpe...
Hajdi trne. Pogled sijede žene je na Hajdinom tijelu kao laserska točkica snajpera. Starica zuri i ne trepće dok Hajdi u vrećice trpa skenirane namirnice.
- Taj crni pogled prelazi mi preko lijevog uha, želi se iznova sastati u zjenicama. - misli Hajdi i strahuje odvratiti pogled s blagajne. 
- Ovdje je spokoj, dušo. Teško je biti umoran. Ne daj im da me ožive!

Radnici gurkaju mlitavo ženino tijelo i provjeravaju puls. Stiže tim Hitne službe. Nose žutu pumpu. Staricu zaklanjaju tijelima u narančastim jaknama.
Hajdi stavlja zadnji artikl u platnenu vreću, prislanja karticu i uzima račun.
- Kupuj! Samo jednom se živi! – pomisli dok odlazi. Čudna prljavština klizi s nje. Hoda i ostavlja crne tragove kao da je sišla s one rotirajuće trake. Prsti joj se bijele zategnuti ručkama punih vrećica.
- Kakva sam to? Hladno meso? Prepečeno promotivno krilo? – Hajdi se ne osvrće. Dok gazi naprijed, starica joj diše za vratom. Miješaju se zvukovi u odjecima kvadrature.
- Zgrabite! Jedite koliko vam duša ... - dopire iz daljine.
Iz te buke izdvoji se škljocaj spuštanja kotača spasilačkog nosila.

29. Mate

- Ne daji životinji ime, lakše ćeš je zaklati. - reče crnokosa djevojčica naslonjena na vrata tora. 

- Koza k'o koza. Kad zakoljemo staru, novoj damo isto ime. - odgovori dječak, popne se na zid, iz hlačica izvuče spolovilo i mlazom prsne o kameno pojilo.

- Gade! - djevojčica se namršti.
- Pogledaj mi ga? - okrene se prema njoj. Djevojčica ljutito krene prema polju. 
- Stani! Ja želim tebe vidjeti kako pišaš! - dječak potegne lastik hlačica do trbuha pa skoči sa zida i potrči za njom.
- Rezo, stani! Nemoj nikome reći. Otac će me ubiti. - dječak zavapi i zastane. Djevojčica produži, ne osvrnuvši se. Hoda brzim koracima preko neugažene trave. Sunce još nije upeklo da joj tako jako zažari obraze. Žare se jer osjeća ono što nije nikad. Zbog čudnog poriva preplavljena je sramom.

Kad se uvjeri da nitko ne gleda, zadigne haljinu i čučne. Toplim urinom protrese noge mrtvom skakavcu. Tijelo mu još dublje utone u namočenu zemlju.

Reza se tu večer komešala pod perinom. Krivo joj je bilo što nije pogledala kad joj je rekao da mu ga pogleda. Da ga vidi prvi put. 

Sutradan je pod prozorom čula svoje ime.
- Dođi da ti pokažem! - vikne Mate.
Djevojčica se zbuni i navuče zavjesu. Gleda ga kroz čipkaste ornamente. Okrenuo se i odlazi.
Ona požuri za njim.
- Šta 'š mi pokazati?
Kad ju dječak ugleda jedva prikrije osmijeh.
- Tajnu. - odgovori joj.
Hodali su bez riječi do zapuštenog imanja. Krov kuće je propao, ali na ulazu u dvorište još uvijek stoji lijep kameni prolaz s lukom.

- Možeš li ti ovolikog prebaciti preko? - dječak sa zemlje podigne poveći kamen i svom silom ga odbaci preko luka.
- Mogu. - djevojčica gleda uokolo i traži još veći kamen.
Dječak uđe u dvorište. Želi uzeti onaj kamen i iznova ga, još snažnije, prebaciti preko luka.
Djevojčica pronalazi svoj. Poput katapulta ona napne ruku do ramena i zadrži dah. Kad kamen odbaci preko luka izdahne s olakšanjem. Začuje tupi udarac.  Tišina poglasni udaranje Rezinog srca. Djevojčica se načas ukoči pa u panici otrči kući.

- Majko, majko, Mate piša životinjama u napoj. Otac će ga ubiti!

28. Kaja

Kaja radi u malom kvartovskom  kinu. Prodaje karte i kokice, a poslije projekcije između sjedala usisava mrvice. Prostor je lijep. Naročito kad ostane prazan. Živi za taj posao jer za radnog vremena stvari drži pod kontrolom. Odgovorno i pedantno.

Kad kasno stigne kući, već na pragu je obuzme nemoć. Mačkama istrese meso iz konzervi i padne na kauč. Na njemu spava, mačke su preuzele krevet. Dom joj je nekad bio ugodan dok nije počela sakupljati. Jedva je i sama znala koliko je mačaka donijela kući.
- Je li Doris dvadeset i treća ili dvadeset i četvrta? - zapita se.
Mačji izmet je posvud, ne stiže ukloniti fekalije. Dok čisti jedan kraj, već na drugom ima novih govana. Prepustila se entropiji. Bez motivacije leži na kauču. Mačke trče, frkću, upozoravaju jedna drugu. Kaos u Kajinoj glavi čini situaciju bezizlaznom. Dvije mačke joj skoče na trbuh. Mačak progoni ženku. Kaja ga dohvati i u naglom trzaju slomi mu vrat. Nije ju stigao ugristi. Tijelo sivo-tigrastog mačka omlitavi. Držeći mačju šiju Kaja na pod odloži leš kao ručnu torbicu.
- Tko će sljedeći? Mic. Mic. - doziva mačke - Hoćeš ti Leni? Ili ti divlja Nena? Adolf? Gdje si ti nestao?
Pridigne se u sjedeći položaj pa gleda po prostoriji. Mačke su svuda, ali ne vidi crno-bijelog mačka s crnim biljegom ispod njuške.
- O Bože, kako sam glupa. U predsoblju je. Prošli tjedan je crk'o u ormaru za cipele. - Kaja pogleda na ručni sat. - Dosta izležavanja, vrijeme je za kino!

27. Lav III

Umro je od sepse koju mu je u kratkom vremenu priredila riblja kost podmuklo zabodena u grlo. Tu ribu je jeo za velikog dana, na slavlju svoje krunidbe. Dok mu je zatrovana krv strujala tijelom s namjerom da izazove zatajenje srca, prvi put mu nije bilo važno priča li narod loše o njemu. Nisu mu više bile važne strogo vježbane kraljevske manire, zaboravio je na muke i  napore satova čembala, a ni sjećanje na trening mačevanja nije ga tjeralo da se pokuša otrgnuti predaji.

Početak i kraj vladavine Lava trećeg ostaje kao šturi podatak u obliku broja. To je sve o njemu, o tom velikom čovjeku. Odmah poslije njega nabrojat će se četvrti, peti, šesti do četrnaestog Lava. Svi od reda isti - jednolično zaboravljeni.

- Što misliš kako mogu sačuvati sjećanje na nekog? Htjela bih napisati priču o životu jednog skoro zaboravljenog čovjeka. - upita Mirta. 
- Na papiru, možda? Digitalno je rizično. Ako ne platiš server, ode sve u crnu rupu binarnih znakova. - odgovori joj prištavi mladić. - Fizički artefakt izgleda sigurniji. Bar jedan će negdje ostati.
- Da, dobro, ali kako sačuvati sjećanje na nekog kroz generacije? Kako za stoljeća sejvati nečije ime? - upita djevojka.
- Ne znam, stvarno. Previše je svega. Brzo konzumiranje i zaborav. Danas se najduže pamte rokovi kupona iz nekog kataloga.
- Pa, ima li smisla išta stvarati? Arhivirati? Sortirati? - zabrinuto upita Mirta.
- Što ti preostaje? Ako te to opušta i veseli, zabavljaj se dok si živa, poslije 'ko ga jebe. - nasmiješi se Doro. - Kad ti staneš, netko poput tebe održavat će generator kreativnosti. To je jedino važno. Sva sjećanja i ideje vrte se u bubnju tog generatora, a ti ih, kao lotto kuglice izvuci iz bubnja i intuitivno slaži.
- Imaš pravo! Kostur svih napisanih djela i života je uvijek isti, samo je drugačije okićen. - Djevojka zagrize napolitanku i crnim flomasterom zašara započetu priču o životu Lava trećeg.

26. Judy

Ne znam što su djeca u tom trenutku proživjela. Možda eksploziju koja izbija atome kisika i nabija neopisivu tjeskobu u svaki dio mišića. Vrlo je vjerojatno da su moji potomci dosegnuli stupanj straha koji u pređenoj mjeri biva poništen i postaje letargična predaja. Nisam na umu imala istraumatizirati djecu. Željela sam što prije udaljiti njihovog oca.

Zašto sam se spanđala s takvim zlostavljačem? Privukla me greška? Od početka je sve djelovalo kao loš izbor, a ja, glupača, nisam slušala intuiciju. 

U meni se koprcala stotina larvi. Migoljile su se u trbuhu i izazivale mučninu. Ranije, s drugim primatima to su bili leptirići lepršavih krilaca koja iznutra golicaju bar prvih par mjeseci. Ove larve se nisu preobrazile dan kasnije, mjesec, godinu, a ni godine. Već onda je bilo jezivo misliti na taj suživot. Sedma godina, kažu, kritična je. Izdržala sam i duže. Zbog djece. 

Danas, dok su on i djeca gledali seriju Daktari, u meni se napokon prelomilo. Pozvala sam ih za stol u blagovaoni pa produžila do predsoblja. Iščupala sam iz zida telefonsku žicu. Htjela sam biti sigurna da u panici nitko neće pozvati policiju.

On psuje i prigovara. Djeci su oči buljave i vlažne, a lica bijela. Kuća zaudara na spaljenu kuglicu sirutke koja se maločas koprcala na sredini užarene ploče štednjaka. Iz džepa kućnog ogrtača, kojeg sam nosila kad sam rodila Samuela, izvlačim sjajni Magnum. Ovo je naš najljepši obiteljski dan. Bez riječi, u tišini, veliki majmun, skamenjeni majmunčići i ja.  

Gurnula sam prst u prsten s okidačem, a drugom rukom otpustila sigurnosno dugme. Promijenilo se sve. Kuća je postala hladnija. Zidovi su zidovi, a zavjese otežale tapiserije s prikazom kraljevskog lova. 

Nasmijala sam se. Nisam ga ubila. Nije bilo potrebe. Pustila sam da ode. Theodor je poput životinje koja cijeli svoj vijek živi u zatočenistvu. Na slobodi nikad neće uspjeti uloviti i jesti ovako olako, kao što sam mu ja u kavezu bila servirana.

 
 
 

25. Bonko

Susjedi su pričali da mu je nestalo zraka kad se rađao. Nije bila istina. On je samo bio ugušen u prevelikoj dozi srama. 

Nosio je mali zaobljeni šeširić, ispeglan smeđi šal i u navlaku zavrnut kišobran. Uvijek svježe obrijanog bucmastog lica i ulaštenih cipela. Kad bi ga majka i ja srele na cesti, osmjehnuo bi se i skrenuo pogled. Imala sam tek deset godina, a on se svejedno sramio. Poslije susreta korak bi mu postao duži. 

Zvala sam ga Bonko. Dobri čovjek koji mi sa svog prozora u dvorište baca bombone. Uvijek su bili od voća, tvrdi i ponekad od stajanja slijepljeni s papirom. Bacio bi bombon, mahnuo, a kad bih uzvratila on bi već nestao. Bio je to neiskvaren mikro odnos koji se savršeno podudarao i neprimjetno tekao potpuno nevidljiv drugima.

Godinama poslije, odselila sam od kuće. Moj posao tražio je izjave za medije. 
Kad bih došla u posjet roditeljima, pogledala bih prema susjednom prozoru. Bonka nije bilo. Prozor je zatvoren. Do polovice stakla padala je čipkasta zavjesa. Nije uspjevala sakriti ormar nalik lijesu. 

Vrijeme guta sve i dok juriš za svojim životom odgađaš voljene ljude. Tek kratko zastaneš kad otvoriš poštanski sandučić. Umro je. Bonko, čovjek kojeg je, dok je bio živ, bilo tako lako zaboraviti. 

Kako je taj jedva vidljivi gospodin sa šeširićem mogao toliko dugo preživjeti? Što ga je držalo sve ove godine? Nada? Nada da će se u pravom trenutku njegovo postupno nestajanje privesti kraju i napokon, samo meni,  razotkriti smisao tog naizgled bezvrijednog života. 

Moji roditelji prodali su kuću i odselili u manji stan. Ostatak imovine podijelili su braći i njihovoj djeci. Sama sam. Useljavam u stan pored svoje bivše kuće. U Bonkov stan. Ostavio mi je sve. Svoju kućnu scenografiju. Uredno obješene kišobrane na vješalici punoj crvotočine.

Prebirući po kuhinjskoj ladici našla sam stare, rastopljene voćne bombone, a u onoj do, novinske izreske. Izvukla sam izreske, gurnula ih pod zelenkasto svjetlo lustera i ugledala na njima svoje lice.

***

Zastala sam u dućanu pokraj police sa slatkišima. - Isti voćni bomboni koje mi je bacao! - preplavi me fantomski okus preslatke jagode. Nekoliko vrećica tih bombona bacila sam na traku blagajne.
Tko zna, možda novi vlasnici moje stare kuće imaju djecu. 

24. Zita

Zidovi su boje pistaccia. Prozori čisti. Doktorica je u kontra svjetlu. Zita joj jedva vidi lice.

 - Vaša majka je spomenula da imate čudne misli otkako je umro vaš prijatelj? 

- Bilo ih je i prije, ali ... - Zita sjedne. 
- Sad ćemo procijeniti vaše stanje. Može? - započne doktorica;

- Jeste li ikada mučili životinje?
- Ne! - Zita odgovori kao iz topa. Onda se sjeti da je piliće poput teniskih loptica bacala u kutiju. To prešuti.
- Imate li često crne misli? - nastavi doktorica.
- Svakodnevno.
- O čemu mislite?
- Besmislu. Neželjenim promjenama. Samoći. Smrti.
- Jeste li se ikada osjećali dugačije od drugih? - doktorica upita.

Zita se u mislima dvadeset godina vrati u prošlost.

Sjedi na zidiću ispred škole. Ima mrlju od smole na hlačama. Kolona mravi pored nje pravi nepravilnu crtu do grma divljeg šipka. Čeka zvono. Nitko se s njom ne druži jer ima loše ocjene. Odijeva se kao dečko. Nosi prsluk koji na prsima ima džepove. Takva odjeća je štiti od pogleda na grudi koje počinju rasti. U daljini netko zaviče; „Puši kurac!“. Dotad nikad nije čula odbojniji izraz. Zvono zvoni. Parizer smrdi iz usijanih učeničkih torba. Loše joj je od naguravanja s djecom. Ramena gura prema naprijed i jedva diše. Sjeda u klupu. Bole je noge. Hladne su i u grču. Gumica za brisanje miriše na jabuku, ali je to ne veseli. Sjedi zaleđena dok zvono ne označi kraj sata. Na malom odmoru prilazi joj dječak. 

- Možeš li mi nacrtati raketu? - upita je. 

- Mogu! - Zita dobro crta. 

- Super je. Ova juri brzinom svjetlosti. - dječak će zadovoljno.

Smiju se. Zita iz pernice vadi i poklanja dječaku privjesak s gumenom muhom. 

- Da. Ne... Da. Kakvo je to pitanje? - Zita namršteno pogleda doktoricu.
Doktorica iz ladice stola vadi kutiju sa šarenim geometrijskim oblicima.

- Složite nešto! Nešto o čemu često razmišljate. 
- Nemam ideju. - djevojka će tiho.
- Samo polako. - šapatom joj uzvrati doktorica.
Zita podigne crveni trokut, žuti romb, pa raznobojnim pločicama složi cijelu sliku. 
- Recite mi što je to? - upita doktorica naoružana olovkom i papirom
- Raketa! - kaže Zita.
- Kakva raketa?
- Raketa kojoj ne radi pogon.

23. Bernie

Odlučila me prošvercati.  U pravilu, kad osoba iznajmi jednokrevetnu sobu, nitko drugi ne smije u njoj prenoćiti. Dok je recepcioner okrenut leđima tražio ključ, ja sam se četveronoške provukao podno pulta i potrčao do stepenica.  

Bila je uvjerena da bi joj život bio lakši bez mene. Sve što je kod mene u početku voljela sad joj je smetalo. Imala je onaj zgađeni izraz kad bi približili lica.
- Smrdi ti iz usta! – viknula bi i izbjegla nalet mojih usana.
Potajno je molila Boga da je ostavim i odem za drugom. Tad bi mogla bez krivnje pričati da sam ju povrijedio i ostavio.

Prošlo je petnaest godina otkako smo skupa. Moje zdravlje se pogoršalo. Stres trule veze uzimao je danak. Živjeli smo zbog poznanika. Stalo joj je da drugima izgledamo kao savršen par. Dama i potrčko, mamin sin s urednom frizurom. Nismo pričali. Svatko je gledao u svoju stranu. 

Uspjela je uštedjeti nešto novca.  „Što će drugi misliti?“ njoj je bilo prevažno. Jeli smo iznutrice da priuštimo ovaj prokleti hotel na moru. Toliko godina zanemarenog odnosa više se ne da pokrpati „morem“.

Smirivala je tišinu zvukom koferskih patenata, živčano izvlačila vreće i iz njih odjeću bacala na krevet. Gledao sam  zidove. Po njima su otisci prošlih gostiju. Nije ju bilo briga, htjela je što prije van. Trebala je nekog s kim će se smijati.  
Navukla je japanke, odjenula laganiju odjeću i bez riječi otišla.
Pružio sam se preko kreveta. Stegnulo me u grudima. Premoren i gladan pronjuškao sam torbu u potrazi za krekerom. Vidi se more s malog balkona. Šteta što smo nesretni. Ova soba je plaćena samo za jednog. Aritmija se vratila.
  
Epilog:
Otvorila su se vrata hotelske sobe. Prišla je krevetu i protresla tijelo 

- Bernie, probudi se! 

Dugo nakon povika držala je dlakavo tjelešce u naručju i neutješno plakala.

22. Leonida

Pjesnik Leonida obuzet i iscrpljen ludilom umire na kozjoj stazi. Ovo je njegov posljednji zapis. 

Moja isušena leđa postaju žuta ljuska. Iz nje se probija lijepa ruka. 

Prvo šaka, 

lakat, 

pa rame. 

Novo tijelo iz mene mrtvog izlazi i kao tek rođena žirafa baulja na nestabilnim nogama. Posrće dok se sigurno ne osovi i protrči.

Neuhvatljiva, 

nezaustavljiva, 

mlada Leonida! 

Željna života, uči brzo. 

Upija mehanizme. 

Kuži hijerarhije ambicioznih bića i nesvjesno se zarobljava njihovom zlobom. Riječima ne zna objasniti što je nepravda, ali oko sebe vidi odbojno-preveliku mrlju. 

Masturbira dvadeset puta dnevno. Jedino u orgazmičkom iskrenju ne osjeća; 

Strah

Sram 

Vrijeme

Prostor

Tad je;

Svoja

Čista

Točna

Vječna

U jednom od bezbrojnih ciklusa mladunče žirafe traži balans vrata i nogu. 

Žirafa i Leonida u jeziku imaju jedan rod. 

21. A.I.

- Preokret! Treba ti preokret!
- Kad?
- Odmah! Interes opada! Digni ga!
- Ne znam to!
- Treba ti adrenalinski luping!
- Ne znam!
- Znaš! Gledaj, devet rečenica s uskličnikom, jedan upitnik i točka.

20. Elijah

Tjera gmazove međ' glatke preslice. Parobrod, moj posljednji dom.

Elijah T. Smith, 1812.

Prišao je kontrolnoj ploči. Tipke su svijetlile narančasto. Alarm za nepravilan rad zavijao je u komori s rezervnim odijelima. Elijah se odgurne o cijevi i proleti tunelom dok ne stigne do komore iz koje je stiglo upozorenje. Zavrtio je kolo na vratima dok pritisak nije izdahnuo i otvorio prolaz. Ušao je u komoru i odlebdio do opreme posložene u zasebne kutije nalik vitrinama. 
Rezervna odijela za vanjsko servisiranje treba održavati. Bilokakav propust mogao bi ugroziti ekspediciju. Obišao je šest vitrina i tek na sedmoj ugledao zakrivljen poklopac. Nije dobro nasjeo pa je gumena brtva počela popuštati.
- Evo tužibabe. - pomisli popravljajući loše zatvorenu kapsulu. - Au! - nešto ga štrecne poviše desne prepone.
Vratio se do upravljačke ploče i provjerio tipke. Sve je pod kontrolom. Čim ga Rutger zamijeni, provjerit će ventile i završiti smjenu. Brod klizi crnilom, nije jasno gdje će pristati i kad će to biti. 

 
U kabini za spavanje je kavez u kojem pluta erdit, stvorenje nalik glodavcu. Diranje krzna ljudima otpušta serotonin i dobro djeluje na pravilan rad srca. Elijah u kabini spusti sklopku i pokrene titranje, tretman svjetlom za bolje raspoloženje pa iz visećeg pretinca izvuče tubu sa smjesom. Erdit treba jesti i "pustiti vjetar".
Što je gladniji, napuhaniji je. Bio je već poprilično nadut od probavnih plinova. Elijah skine čep, gurne otvor tube među rešetke pridržavajući tubu da je erdit ne ukrade. Erdit liže. Tuba se naglo izmakne van kaveza. Elijah je ispusti. Uhvati se za trbuh. Oštra bol probode ga u desnoj strani. Preplavi ga osjećaj topline. Nije serotonin. Opakije je.
Dugme za poziv je daleko. Kolege ne znaju. Bol popušta. Elijah lebdi. Brod ne zna gdje će. Ni kad će. Nevažno.

Erdit nije dovoljno jeo. Za nekoliko sati narast će, napuhat se poput balona i pod pritiskom iskriviti šipke kaveza. Živ će eksplodirati, baš kao i Elijahov crvuljak. Slijepo crijevo, slijepi putnik!

19. Dafne

- Nemoj ubiti glavnog lika!  - reče Paul. - Kad ga ubiješ sve izgleda mlako, kao brzo rješenje. Održavati ga na životu je puno zabavnije.
- Sve bih redom tamanila. - zamisli se Dafne.
- Svakom liku daj život pa nek se sa svijetom hrva kako zna. Ne daj mu umrijeti! Ne daj mu mira. - Paul daje upute, Dafne sluša.
- Zapravo, nije poanta u ubijanju. Pišem niz priča o neobičnim životima. Smrt je ambalaža.
- To nije loše, al' znam te. Sve ti brzo dosadi. Hoćeš li uspjeti veći broj likova oživjeti pa ubiti? - Paul se nasmije iako ga ponekad brine Dafnina brzopletost pa nastavi - Daj mi reci jedno... Kako bi mene ubila?
- Pticom! - odgovori Dafne.
- Što, djetlićem u glavu? Ili bi pustila da me lešinari izjedu.
- Ne! Ti bi bio lik kojem je otac bogataš. - odgovori Dafne - Svega imaš previše. Od dosade smišljaš trendovske hobije kako bi putovao svijetom, ali jedan hobi te ubije.
- Kako? - Paul će radoznalo.
- Nosiš naokolo dalekozor, knjigu i promatraš ptice. Bilježiš one koje si u prirodi vidio.
- Dafne, reci mi, kako umrem?
- Čekaš da se ukaže snježna sova, Bubo scandiacus. Želiš ju vidjeti u divljini. Tražiš gdje li će proletjeti. Čekaš, čekaš, čekaš... Temperatura u noći pada. Nisi se dobro opremio. Svlačiš odjeću, osjećaš vrućinu, što je paradoks jer je tijelo pothlađeno. Hipotermija, drhtavica i zastoj srca.
- Huh, lijepo si me smrznula. Rekao sam ti da je "jeftino" ubiti glavnog lika.
- Tko je rekao da si glavni?