16. Sonja

U vrijeme kad je svijet bio usredotočeniji na prirodu i dok se dan činio dužim dobila je prvi mobitel. Malu napravu s gumenim tipkama i ovalnim ekranom. Dugo se odupirala tom neraskidivom lancu jer je znala; 
- Jednom kad budem imala mobitel, izgubit ću svijet.
Pritiskao ju je osjećaj dostupnosti. Često se nije javljala na pozive, a propušteni pozivi unosili su joj nemir.
Svjetlo ekrana mobitela svjetlilo je crveno. Znakovito. Kleto.
Vikendom je sama odlazila na izlete. Mobitel je namjerno ostavljala u kući. Tek tako je mogla biti oslobođena. Prepuštena prirodi.

S godinama je stigla naprednija tehnologija. Prijatelji je više nisu mogli gledati kako stišće tipke da bi došla do potrebnog slova pa su joj kupili udobniji zatvor. 
S pametnim telefonom stigle su i društvene mreže. Tom pauku odmah je upala u klopku.
Sad je svatko mogao pratiti, gdje je, što radi, misli, voli... Svakom objavom sve se više uplitala u mrežu. Ljutito je bacila mobitel! Ekran više nije prepoznavao dodire. Dohvatila je topliju jaknu. Uglavila u ruksak bocu vode, kekse i strip pa krenula automobilom do planine. Parkirala se pokraj prve oznake za penjanje.

- Napokon. - odahne.

Planina je puštala mnoge vikendaše. Na polovici uspona dočekivani su toplom okrijepom iz malog planinarskog doma. Sonja je pojela grah s kobasicom i popila čaj od mente.
Odustala je od penjanja i poslijepodne provela čitajući strip na stijeni u obliku madraca. Kad je došlo vrijeme povratku odabrala je neoznačenu prečicu. 

Skačući s kamena na kamen brzo je savladavala spust. Ruksak ju je zabacivao u stranu kad bi skočila s visine veće od metra. Jedan krivi doskok i nestabilan kamen Sonju su survali niz liticu. Ležala je u sjeni velikih stijena i plitko disala. Pluća su joj bila probodena rebrima. Na tom nedostupnom mjestu gorska služba ju je pronašla poslije dva dana.

- Sretan rođendan Sonja!
- Sretan rođendan!
- Sretan rođo!
- Sretan!
- Sve najbolje! Nismo se odavno čule.
- Živjela mi još sto godina, ja ti na pogreb došla. 
- Zdravlja, sreće, para.

...

Na društvenoj mreži danas su ispisane sedamdeset i tri čestitke, a Sonju su sahranili pred više od godinu dana. 

15. Karla

- Kurčeva štikla! - probudi se Karla. 
Izolacija je loša i čuje se svaka kretnja na katu. U ranu zoru čvrsti, probadajući koraci izlaze iz stana na stepenište, pa odjekuju niz ulicu u pravilnom ritmu.

Goba živi u zgradi, ali većinu vremena stoji pred njom. Satima. S rukom u džepu grije ključ ulaznih vrata i gleda susjede kako zvone na parlafon da im ukućani otvore.
Čovjek lako pomisli; ne voli on svoju suprugu. Ne voli s njom biti u stanu. Za jako hladnih noći sjedi u autu. Motor bruji. Grijanje radi. 
- Dobra večer. - Karla prođe pored Gobe, a on okrene glavu.
U Karlinom stanu je danas tiho.
Potpetice su se začule tek u deset navečer.
- Susjeda je došla s posla i presvlači se. Skida crni kompletić s ušivenim jastučićima na ramenima i stavlja ga na baršunastu vješalicu. - vizualizira Karla.
U pet ujutro Karla iznova začuje kuckanje potpetica.
- Susjeda ide na posao. Radi u smjenama. Možda u nekom uredu. Banci? - Karla zamišlja.
Kroz jutro Goba rijetko stoji pred vratima zgrade. Čuje se usisavač. Pomicanje namještaja. On čisti stan dok je supruga na poslu. To ga smiruje. Ponekad tucka čekićem. Nešto popravlja. 

Karla već zna koje zvukove u tjednu može čuti. Ponedjeljkom u jedanaest navečer čuje gušenje u magarećem kašlju. Roktaj. Hvatanje zraka.  
Utorkom Karla dobije migrenu jer od podne do tri ne prestaje tupo udaranje kroz ventilaciju kupaonice. Iritantno kao jeftini subwoofer. Srijedom cijeli dan tišina, tek navečer zvuk potpetica i naglo spuštenih roletna. Četvrtak, potpetice, roletne. Petak, subota, nedjelja ... potpetice, potpetice, potpetice! Pa iznova, ponedjeljak navečer...

 
Prije spavanja Karla otvara prozor jer voli prozračiti sobu. Goba pred zgradom diskretno pozdravlja čovjeka s trbušinom zategnutom kožnim remenom. Karla čuje zvono kroz betonsku ploču. Štikle u galopu udaraju o drveni pod. Parlafon krči, vrata se tresu i trešte dok ih se ne gurne. Štikle započinju šepirenje, lijevo, desno. Razvlače zvuk po Karlinom stropu, pa padaju i ne čuju se više. Magareći kašalj tupo odzvanja nekoliko minuta, a onda načas sve utihne. Ženski krik zaledi Karlu. Hitna pomoć dolazi ispred zgrade. Ubrzo i policija. Karla s prozora promatra. Iznose debelu tjelesinu. Policija na stepenicama priča s Gobom.

U svitanje, kao svakog dana, budi je kuckanje ženskih potpetica. 
- Susjeda ne ide u pet ujutro na posao. Ona tad odlazi s posla, svojoj kući.

14. Antea

Poslije tri kćerke, otac je žudio za sinom. Rodila se ona. 

Ante, djedovo ime, nije dočekalo muškog potomka pa su se dosjetili da četvrtu kćer nazovu Antea. 

Teu su mučile kronične nesanice. Kofein bi ju dodatno razdražio i u tri ujutro je zvjerala u mraku sobe buljeći u svjetlo digitalnog sata.

Noću je mislila kako nije stvorena za ovakav život. Oduvijek bježi od stalnosti i traži mijenu. Igra uloge po ustaljenim scenarijima, igra karijeristicu, ženu, majku, kuju... Ali nikad ono pravo.

U tom noćnom previranju Tea naglo osjeti žeđ. Ode u kuhinju i iskapi čašu vode. Tijelo joj prožme osjećaj svježine. Pri povratku u sobu pomokri se u školjku i dok diže gaćice gleda svoj odraz u ogledalu. Otvori krilo ormarića u kojem je neseser. Izvuče škare. Zgrabi snop duge kose i presjeće ga tik do kože. Nastavi sjeći. 

- Ja nisam Tea, ja sam Ante!

13. Adrien

Adrien nikad nije imao dugu, ozbiljnu vezu.
Uz cestu će prehodati dio puta, a onda doći do željezničkog kolodvora. Ima djevojku koja ga hoće upoznati s roditeljima i s kojom će unajmiti stan u drugom gradu.
Dan je hladan. Led mu je ušao u kosti i svakim korakom osjeća sve veću krutost zglobova.
Zbog anatomski loše iskrojenog ruksaka drži se pogrbljeno kao tinejđer koji svoj odvažni stav još nije pokazao svijetu.
- Ispravi leđa i podigni glavu! Ne možeš takav pred njene starce! - čuje sebe iz neke druge dimenzije i prisjeća se fakultetskog predavanja o govoru tijela.
Naišao je na mali dućan. Sad ima sve; ukrasnu vrećicu, bombonijeru "Poliži prste" i liker od kave. To će pokloniti. 
- Sretno ti. Čuvaj toplinu srca i... ništa drugo! - prodavačica kriomice u vrećicu ubaci lijepo upakirano čokoladno srce.
- Mislim da su mi svi organi trenutno smrznuti. - našali se, pozdravi pa nastavi do stanice. U žurbi izvuče slušalice iz džepa jakne. Čepiće slušalica nabije u uši, a dio kabela pokušava razmrsiti. Potpuno je u toj radnji pa mu koraci bježe čas po nogostupu, čas po cesti. Ne vidi vozilo koje mu je iza leđa. Vozač u autu vozi majku na kolodvor. Viče na nju. Kasne. Vozi brže od dozvoljenog. Ne vidi mladića.
Adrien nikad nije imao dugu, ozbiljnu vezu.

12. Aida

 

Tri dana je vjetar puhao tako jako da joj nisu pomagale ni vunene čarape. Upalila je radijator u naplatnoj kućici. U tom kiosku je provodila osam sati svakog dana i maštala kako će jednom sakupiti dovoljno ušteđevine i otići na zimovanje. Iznajmit će modernu brvnaru, uživati u eteričnim uljima i sauni.

Interijer tog skučenog radnog prostora bio je oblijepljen slikama planina. Fotografijama izrezanim iz kalendara.

- Sranje! - osjeti vlažnu tkaninu na dijelu stražnjice. Odigne se s taburea i ugleda crvenu mrlju. Sjedila je uspravno i kad se nagnula naplatiti cestarinu iz nje je prošikljalo. 

- Kad će menopauza?! - uvijek kad krv probije i zaobiđe higijenski uložak pomisli isto. 

Nedaleko je još jedna naplatna kućica, ali danas je Aida radila sama. Nije imala kome preusmjeriti kolonu kako bi otrčala do obližnjeg stajališta. Još tri sata mora sjediti na plastičnoj pljeskavici pa će napokon moći krenuti kući pod tuš. Skinuti sa sebe taj grozni ljepljivi osjećaj i mrlju. 

Vozila su različitim tempom nadolazila, a onda je uslijedila kratka pauza. U ladici u stolu pronašla je nečije tablete. Smanjit će joj bol dovoljno dugo da završi smjenu i da stigne do grada i kuće. 

Pedeset minuta poslije pala je na leđa. Mnogi su gurali ruku s novcem kroz prozorčić, ali ga nitko nije prihvaćao. Neki su psovali, sjedali na sirenu, a potom udarali po gasu. 

Autocesta je častila dok je Aida ukočena ležala. Tijelo se iznenada trznulo pa opustilo. Zjenice su se zauvijek fiksirale na fotografiju. Na najviši planinski vrh.

11. Fred

Cijedio je esenciju bijelog čaja kroz vrećicu dobro svezanu konopčićem oko žličice i u mislima se mirio s činjenicom da je to jedini potez.

Okupana i omotana samo kućnim ogrtačem ležala je na krevetu. Stavila je jastučiće s ledom na podočnjake. Čekala je Freda da legne u krevet i okrene joj leđa pa zahrče. To je bio njihov jedini bliski kontakt posljednjih nekoliko godina. 

Nasmijan se pojavio na vratima sobe. Nije ga takvog dugo vidjela. Kao da se smiješi samom sebi dok igra ulogu zavodnika.

- Saznao je da ga varam? Možda je to razlog ovom cirkuskom šepurenju. - pomisli ona.  

Fred podigne desnu obrvu,  nagne glavu pa nabije osmijeh u jedan kraj usana.

- Otkad si ti dobre volje? - upita ona - Što ti se dogodilo?

- Sad ćemo se dobro kresnuti. 

- Mrtva sam večeras. - otvorila je usta da izazove zijevanje. 

Fred ju zgrabi za zglobove nogu i povuče. U tom naglom pokretu s lica joj padnu jastučići s ledom. Zadigne joj se ogrtač, nasuče iza leđa, pa klizne gola pred njegove prepone. Freda uzbudi grubost u brzoj kretnji. Zgrabi prorez hlača da smanji utezanje. 

- Daj me pusti! Ne želim to sad! 

- Nego kad? - pokušava se osloboditi pritiska iz hlača.

- Sve me boli. Nemam volje. - nadurenog izraza sakuplja jastučiće za oči. 

Fred ode. Uđe u kupaonicu i zalupi vratima. Ona ustane, sveže pojas ogrtača pa legne na krevet. Pokrije se plahtom. Uzme s ormarića časopis za uređenje interijera. 

Čuje se voda iz vodokotlića, Fred se vraća. Pogled mu je prazan. Lice obješeno kao maska od gume. Oko prstiju na obje ruke ima omotanu crnu špagu izvučenu iz hlača trenirke. Prilazi joj. Pokušava ga zaustaviti. Cijedi iz nje esenciju kao iz one vrećice s čajem. Stisak ne popušta dok kuću ne ugasi tišina. 

Uzdahne, legne na svoju stranu kreveta.

10. Tila

Tila je odmalena bila žilava i borbena. Oštrog jezika. Bila je srednje dijete po veličini. Uvijek željna roditeljske pažnje jer je majka najviše štitila sina. Sinu jedincu davala je najbolje komade hrane. Često ne bi jela samo da on usne punog želuca. Mužjak u obitelji je obično jamčio snagu, dominantne gene obiteljskog stabla.
Manja sestra bila je od rođenja slaba i prirodni odabir ju je ubrzo uzeo. Poslije kratkog urlika majka se više nikada nije osvrnula na gubitak kćerke.

Tila je prva napustila dom. Htjela se osamostaliti što prije. Pokazati majci da je izdržljivija i otpornija od brata. On je još dugo ostao uz majku čekajući da mu nosi obroke.

Sunce se izdiglo poslije dugog kišnog razdoblja. Tila se spustila u močvarne nizine i tamo susrela lijepo građenog mužjaka. Zdrava jedinka bit će idealan otac njenoj djeci. Nekoliko puta su zazujali uokolo dok mu nije dopustila da je oplodi. Nikad ga više nije vidjela. Izbola ga je lokalna banda.

Uz bolne kontrakcije istisnula je veliku gromadu. Umor i sreća dijelili su njeno tijelo kojim je grijala ono najdraže. Dijete.
Žensko mladunče. Othranila ju je i pripremila za let. Htjela je vidjeti njene raširene ruke, slobodu koja klizi na toploj struji. Pomislila je - Tek ovako život vrijedi.

Velika eksplozija izvršila je  masovni pomor. Kosti Tiline nasljednice ležale su šezdeset i šest milijuna godina. Na usahlom obiteljskom stablu odmotao se i zazelenio jedan list. Beba je glasno zakriještala.
- Imamo pterodaktila! Ženku! -  Netko je povikao, a pljesak se pronio laboratorijem.

9. Brzi

 

- Ajmo igru! - mladić u crnoj Puma trenirci na stol stavlja kartu države. 

- Šta igramo? - upita Brzi pa u nos kroz srolanu novčanicu povuče liniju "brzine".

- Igramo "Ko je pička?". - Pumaš drži novčić. - Bacim ovo i tamo di padne tu idemo. 

- A pizdarije. Zašto bi po mraku iša u neku pripizdinu, ode me dobro "vozi". - Brzi će našmrkano. 

- Od loše "robe" si posta glup ka kurac, više vučeš od usisavača. - Pumaš baci novčić na kartu. 

- Ma, nema šanse da ću ić. - Brzi ravna novu crtu.  

- Znači pička si? Realno. - provocira Pumaš. 

- Zašto bi sad igdi iša? 

- Da vidimo ko ima veća muda. Ovo je glavno pravilo. Tu di je pala lova tu će svako po jednog lika mrknit. - Pumaš podiže nauljen pištolj. 

- Nemoj me jebat! - Brzi se počeše po nosu i šmrcne. 

- Jel igraš ili si pička?

- A igram. Aj! - Brzog lovi euforija.

Sjeli su u auto. Upalili navođenje. Imaju tri i pol sata vožnje. 

- Odvrni tu Snežu Araknović! Sneki je top! - Pumaš se ozari, najrađe bi po taktovima pucao kroz prozor. 

- Jesi joj vidia sisu? Prava muzara gumena! - Brzi često dira nos. 

Vozili su cestom dok ih navođenje nije izbacilo na vijugavi puteljak. 

- Kad ispucamo saržer, samo lagano brate. Jesi čua? - Pumaš priprema teritorij. 

- Nema da omane. - Brzi vozi. Nadrogiran ekspresno prelazi okuke. 

- Daj još gasa jebo te otac! - Pumaš pred zadatkom podiže adrenalin. 

Farovi osvijetle fosfor table s imenom mjesta. 

- Već smo tu! - Brzi drži stisnutu papučicu gasa. Čini mu se da su mu kretnje odmjerene i da dobro kontrolira vozilo. 

- Jebem majku! - Brzi načas odvrati pogled i okrene se prema Pumašu.

Brzinomjer luduje, auto se kao jegulja izvija u zavoju. U punoj brzini zabijaju se u suhozid. 

Pumaš leži pored napuklog vjetrobrana. Oči su mu otvorene, ali ugasle. Pod njegovom bradom krvavi trak silazi do pretinca u kojem je pištolj. 

- Ko je pička, a? 

8. Otto

Ime i prezime mu je bilo na svim internet portalima, ali nikako se ne bi moglo reći da mu je slava udarila u glavu. Slavu nikad nije okusio.

Na rubu kolovoza, sunce se ranije spuštalo i ostavljalo na stijenama ugodnu toplinu. Otto je polagano, po sitnom šljunku, ušetao u more.
Plaža je naglo opustjela i samo je jedna sredovječna gospođa tek došla sa svojim jorkširskim terijerom. Psu nije dozvoljeno na plažu, no ona je zanemarila tablu upozorenja i tempirala svoj dolazak u vrijeme kad joj nema tko prigovoriti. S trbuha je strgnula divovski pareo i sjela na kamenčiće. Na tom mjestu bilo je i pušiti zabranjeno.
- Ma, nek se jebu oni i zabrane! - prihvatila je usnama bijeli filter cigarete i povukla dim.  Nije bilo cinkaroša. Nije bilo svjedoka. U tom mirnom predvečerju nije ni slutila da će ona postati jedini svjedok.

Otto se udaljio od obale. Iako je sunce gotovo nestalo, more je još uvijek pri površini ostalo mlako. Dok mu se koža regenerirala slanom, kristalnom kupkom, prisjećao se kako je kao dječak ovdje plivao. Uvala je lijepa, ali za vrijeme zalaska u njoj ima nešto neobjašnjivo. Za ribarskih večeri je s prijateljima slušao jezive priče.
- Na plaži, u te kasne ure, nikome ni bilo spasa. Na plažu su izišli morski pasi. Modrulji sa nogaman. Krv je štrcala dok su jili kupače. - izmišljao je plavokosi dječak, groteskno razrogačenih očiju. Iako je zvučalo smiješno Ottu se zauvijek urezala ta slika. Raznolike klopke noćnih košmara bi mu se u snu stropoštale baš u ovu uvalu, a onda bi tijek radnje  krenuo uvijek istim slijedom.
Iznenadna munja eksplodira o more, a njena svjetlost rasvjetli plićak u kojem se u jatu roje crne duguljaste nemani. Otto u snu pokušava pobjeći iz uvale i baš uvijek staje na klizavu stijenu obraslu morskom travom. Tad pada u mutno zeleno more dok ga ne probudi siguran udah.

Otto želi plivanjem otkačiti sav strah iz prošlosti i dokazati da je zona sigurna.
- Dobro mi ide. - čim je to pomislio, sijevnulo je.

Ronilačka služba, Hitna pomoć, vatrogasci, svi su na nogama.
- Čovjek u moru. Čovjek ... - gospođa se od šoka češe po licu i odsutno gleda.
- Recite što ste vidjeli? - upita je policajac dok vatrogasci svijetle jakim reflektorima i odnose na stijenu prijenosni limeni lijes u koji ronioci stavljaju tijelo.
- Mislit ćete da sam potpuna luđakinja. - klima gospođa negirajući cijelu situaciju.
- Jedini ste svjedok!  Morate pomoći! Jeste li vidjeli morskog psa? Peraju?
- Čovjek je plivao. Odjednom je sjevnulo i munja ... munja ... - zamuca gospođa.
- Što? Udario ga je grom?
- Ne. Munja je osvjetila nešto veliko.- žena neurotično izgovara i ubrzano trepće. Svjedokinju i psa odvezlo je službeno vozilo.
- Šefe, što ćemo pisati? Uzrok smrti je ...? - mladi kolega upita držeći svjetlo mobitela nad formularom.
- Inače ti kažem; piši gliser, ali ovaj put napiši modrulj s nogama. - groteskno razrogači oči i kažiprstom obriše kap pljuvačke koja mu je izletjela na žuti brk.
- Je l' stvarno? Zezate me? - zbunjeno upita mladić.
- Boga mi! - potvrdi mu stariji kolega - Za otok nam po zimi treba malo medijskog sadržaja.

7. Piggy

U nedjelju nije došla u crkvu. Kad su je nećaci našli bila je hladna, s licem u turskom tepihu. Tucet anđela već ju je uznesao na nebesa.

Gospođa Anđelika svakog je petka odlazila u frizerski salon.
- Kovrče moraju "odležati" cijelu subotu. Tako prirodnije izgledaju za nedjelju. - izgovarajući svoj recept, Anđelika se zadovoljno smješkala u ogledalu.
- Zašto nedjelju? - upita suhonjava gospođa.
- Kako zašto? Za svetu misu! - odbrusila je frizerki. 
Nedjeljom bi se te kovrče ljuljuškale gore-dolje dok bi Svemogućem pjevala, zabačene glave, grla utopljenog u guši.
- Svi slavimo, svi slavimo Gospodina. - pjevala je u zanosu zatvorenih očiju i u stankama pogledavala visoko gore na drveno raspelo. Raspelo je crno kao ugljen. Figura lsusa je spljoštena, nepravilnih proporcija. Svejedno, Anđelika je voljela tu skulpturu. Ona je za nju bila živa, stvarna i sveta. Kad bi vjernici otišli kućama, Anđelika je ostajala. Prijala joj je tišina i miris zapaljenih svijeća.

 
- Miss Piggy! - odzvoni glas o zidove visoke trobrodne crkve. Anđelika se osvrne, ali ne ugleda nikog.
- Debela krmačo, čuješ li? - glas nastavi. Anđeliki kroz uštirkane kovrče prostruji hladan zrak. Stegnu joj se vratne žile.
- Možda se netko skrio u ispovjedaonici i sad zbija šale. Šale? - pomisli ona pa se u tren rasrdi, okrene prema kićenom mahagonij ormariću i piskutavim šapatom ispali; - Vrijeđaš u crkvi, kako te nije sram?! Grijeh! To je grijeh!
- Prasice, od tebe se samo čvarci mogu napraviti! - glas se uozbilji i dovrši gromko koreći - Dao sam ti tijelo da ti bude hram, a ti si od njega napravila svinjac.
Dah joj postane kratak. Učini joj se da se torzo na crnom križu uskomešao.
- Dragi Bože, đavo me obmanjuje. Odagnat ću molitvom to iskušenje. - gospođa Anđelika klekne na koljena izgovarajući fraze mnogih propovijedi. 
- Ja sam onaj kojem se svake nedjelje predaješ. - glas mirno reče i nastavi - Pobrini se za cijelu sebe, ne samo za kosu.
Gospođa Anđelika pomisli da je sišla s uma. Podigne se na otečena stopala. Napravi nekoliko koraka unatrag, pa se zarotira i pobjegne. 

U ušima joj je taj jeziv glas. Možda su joj se misli zajedno s kosom previše uvrnule. Nemir joj naglo otvori apetit. Zastala je na kiosku s hranom, kupila dva pečena pileta i šest komada baklave. Čim je ušla u stan, uzela je iz ostave teglu krastavaca pa od nervoze navalila kao izgladnjeli vuk. Od dva pileta ostale su samo kosti, a taj je slani okus začinila sočnim desertom. Tromo se izvalila na kauč. S trbuha je spustila lastik gaća i zaspala. Jastuke nije dobro podbočila pa su joj se obrazi razlili preko vrata. Zaroktala je nekoliko puta boreći se s apnejom, potom mirno usnula i prestala disati. Kad se tijelo isuviše ukočilo kliznulo je licem na pod. Kovrče su ostale netaknute.

Zlatna trublja izviđačkog anđela alarmirala je ostale.

6. Kalimero

Bilo je zabavno sve do onog dana kad mu je ekipa iz škole prestrašeno dovikivala da odustane.

Kao klinac penjao se na kuhinjske elemente, a potom skakao s njih dočekujući se na koljena. Zabrinuta majka naganjala je stručnjake, čekala dijagnozu hiperaktivnog djeteta no rekli su joj da samo treba strpljenja.- Dobro je za snalaženje u prostoru. Djeca ispituju granice.  - rekla je jedna od psihologica. - To je samo faza. Dajte mu navečer malo kamilice, smirit će ga. Sve je to normalno.

Kako je dječak rastao bio je sve nemirniji. Specijalisti su savjetovali upis na sport.
- Sigurno će na redovnom treningu ispucati svu nakupljenu energiju. - rekli su majci. Upisali su ga na gimnastiku.
Ni to nije spriječilo sumanuto skakanje po parkovima, veranje na željezne penjalice, umjetne stijene i mreže od konopa.
Djeca su ga zbog frizure zvala Kalimero. Po ptiću iz animiranog serijala koji se nedavnim ponovnim  prikazivanjem vratio u modu. Dječakova kosa bila je tanka, oblikovana kao kaciga od ljuske jaja.

Kad je upisao srednju školu, postao je čežnja svih cura. Prošao bi pored koje i napravio zavodnički salto samo da čuje taj uzdah slatke patnje. 
Kanal na koji je postavljao videa svojih parkour skokova nazvao je Kalimero. Tijelo mu je dugogodišnjim gimnasticiranjem postalo jako vižljasto, ali i mišićavo pa je u skokovima izvodio čuda. Pratitelji kanala često bi ostavljali komentare smišljajući nove izazove koje bi on za gledanost vješto izvodio. Popularnost mu je rasla. Videa su imala sve više prikazivanja.  Čak je i zarađivao.

- Nemoj! Seljačino! - viknula je cura koja mu se sviđala. Gutala je slinu da ne zaplače.
- Stari, nemoj! - zaurlao je prijatelj kojem je od panike puknuo glas. Držao je kameru mobitela upaljenu. - Siđi!

- Debosu, snimaj ovo! - odgovorio je s visine, a potom čučnuo razgibati noge.

Stajao je na krovu škole. Zgrada je stara i zbog kiše prekrivena klizavom mahovinom. Jedna mu se tenisica okliznula. Lim krovnog oluka razderao mu je mišić noge. U toj brzoj kretnji bol nije ni osjetio. Stropoštao se niz katove. Ljuska je krcnula. Majka se slomila. Snimka je ispala mutna.

5. Manuel

U ponoć je krajnji rok predaje idejnih rješenja za tvrtku "Uvez". Fajlove je komprimirao u zip i dodao u privitak elektronske pošte. Trebao je još samo stisnuti "pošalji".
Umjesto tog jednog klika, par minuta prije ponoći, u mišićnom spazmu ruke odgurnuo je optičkog miša. Desna noga mu se istegnula i u stopalu zgrčila. Stanje grča je trajalo oko minutu, a potom se tijelo opustilo. Uredska stolica iskliznula je pod nagnutom masom i na kotačićima odjurila prema stalaži s kojom se tupo sudarila. Ležao je na podu. Mrtav.
Računalo je roštalo u intervalima podsjećajući na podli smijeh. 

Čim je završio grafičku srednju školu zaposlio se u privatnoj tvrtki. Dok su njegovi prijatelji studirali i muku mučili s novcem on je već imao lijepu ušteđevinu. Nikad nije bio rastrošan i svoj pošteno zarađen novac čuvao je toliko dobro da su ga kolege potajno ismijavale zbog škrtosti. Nije se takvim smatrao, vjerovao je da tako cijeni uloženo vrijeme životnog vijeka. Radio je prekovremene sate i prihvaćao poslove koje su drugi odbijali.
- Što ako dođu crni dani? - protrnuo bi na tu misao. - Što ako neću imati za stanarinu, režije i hranu? Što ako ostanem bez ušteđevine i u smrti završim u kosturnici bez svog imena? - Uvijek je planirao daleku budućnost. 
- Ne živi se dan po dan, nego od roka do roka! - kolegama je to bio smiješni moto. Smijao se s njima iako je u dubini kopnio od užasa.
Rokove paralelno vođenih projekata jedva je stizao, učinili su od njega radoholičara, ovisnika. Nije imao vremena ni za najbliže. Majku nije posjetio čak ni kad je pred smrt završila na sondi za hranjenje. Prijatelje nije imao. Djevojke su bile zahtjevne, a s dečkima je bilo besmisleno. Morao bi s njima na silu piti pivo i slušati o nogometu.

Rokovi, rokovi, samo rokovi. Uvijek najvažniji. Ako kojeg "probije" sve će se poremetiti. Samo jedna pogreška mogla bi uništiti godinama izgrađivanu volju, točnost i koncentraciju.

Jednog nedjeljnog jutra, dok je točio mlijeko u šalicu, pogled mu je zapeo za biljku na kuhinjskom šanku. Uvenula je "Božićna zvijezda". Na goloj stabljici vise crni sparušeni listovi.
- Tri kralja izgubila navođenje pa neće darove dostaviti u roku. - zgrožen mišlju na kašnjenje zaškripi zubima.

U vrijeme kad su ga našli ljubičasta boja mu je već zahvatila tijelo. Trulio je na toplini grijanog poda. Bakterije su bujale i nadimale ga.
- Uh, izgleda kao da mu je prošao rok. - forenzičar tiho reče partnerici ne bi li ublažio težinu prizora.
Računalo je zadovoljno prelo.

4. Tina Sarah

Prvo diploma, pa doktorat i odmah potom brak. To je bio jedini suvisli plan. Požurivali su je da im izrodi nasljednike prije no što jajna stanica postane rizična za razvoj ploda. Čekali su obiteljske proslave, bebino otkrivanja spola, imendane, rođendane. Slavlja na kojima su prisutni svi.

Sve im je želje po redu ispunila. Bilo je dana kad bi se uspjela oduprijeti, no taj dan ni jedno ispiranje, ispumpavanje, ni udar strujom nije ju mogao vratiti. Predozirala se. Bio je to njen tihi urlik protivljenja. 
Domjenak poslije ukopa bio je decentan i organiziran s ukusom.
-  Postporođajna depresija je izmišljotina novog doba. - kapak protrlja teta s očeve strane i ustima primakne čašu s aperitivom pa nastavi  - Današnje žene tako pravdaju svoju lijenost. Vidila bi ona kako je nama bilo. Ne bi imala kad misliti na gluposti.
Svejedno, pokoj joj duši! Cvijeće na stolu je prelijepo.

Za vrijeme studija bila je tako živa. Voljela je izlaziti u male pubove i sudjelovati u tematskim kvizovima. Kad bi popila malo više znala je na jednu noć završiti u krevetu s muškarcem ili ženom. Sviđao joj se dogovorni seks, veza bez obaveze i čisto nagonsko otpuštanje stresa orgazmom.  Ljuljanje na rubu ponora. Bio je to pravi studentski život, skriven od roditeljskih prijekornih pogleda.

Jedne večeri u pubu prišla je čudnom neznancu. Privukle su je njegove ruke.
- Te ruke nisu nikad radile grube poslove. - pomisli ona.
Nokti uredni, bez zanoktica i krvavih podljeva koje obično imaju fizički radnici. Nisu mnogo pričali, ali vrlo skoro su legli. On je do jutra nestao, ostavio joj hostelski račun i nedugo zatim plus na testu za trudnoću. U tajnosti je uradila pobačaj. U pub više nije odlazila. Ranu koju joj je napravila kiretaža nikada nije psihički iscijelila iako je poslije rađala dječake svojoj široj obitelji.

Rodbini je, srećom, ostavila prilike za mnoga obiteljska okupljanja. Jedno od takvih bio je prvi rođendan svjetlokosog dječaka.
- Od postporođajne depresije? Nevjerojatno? - u čudu zine zlatom nakićena žena.
- Baš tako. Nije redovito uzimala lijekove. Toliko ulaganja novca u škole, diplome i odjeću... - ramenom trgne žilava starica i iz zdjele grabilicom podigne kuglu francuske salate. - Šteta, šteta, mogla je biti prava žena, majka,  svom čovjeku.

3. DJ REC

 Na platou ispred diskoteke "Himalaja" izboden je kuhinjskim nožem. Ni jedna ubodna rana nije bila pogrešna pa je na mjestu iskrvario i umro.

Vikendom je radio u klubu kao DJ i tim je novcem plaćao rentu. Znao je dobro pokrete pravog miks mahera, a gostima je izgledalo kao da svaki prijelaz između pjesama sam nadareno pretače. Mogao je biti solidan glumac. U svom je ljubičastom etuiju imao gomilu snimljenih diskova sa već smiksanim materijalom. Tim trikom svakog je vikenda varao goste ubacujući gotove playliste u player. Kad bi zavedena publika na trenutak posumnjala u nastup, brzo bi nasrnuo za pult lažno čačkajući  miksetu glumeći skrečanje po vinilu. Jedina neugoda bila je ukočenost ruke kojom je satima morao držati spužvu slušalice na nakrivljenoj glavi. Vodio je svoje stado preko kipućih valova ekstaze. Lice su mu obasjavali zeleno-crveni snopovi reflektora nalikujući na razmahane svjetlosne sablje iz Star Wars filma. U okruglim zjenicama cijelu noć se miksalo to svjetlosno dobro i zlo.

Njegova djevojka nije voljela obmane. Smatrala je da predstavom iskorištava ljude koji mu "na stol donose kruh". Govorila je kako će mu karma kad-tad loše vratiti. Težila je čistom duhu misleći da će tako jednom otvoriti svoju kraljevsku čakru i probuditi super um.
Jedne noći za vrijeme audio meditacije začula je glas.
- Ti si ta! - rekao joj je glas.
- Tko si ti? - ona upita.
- Tijelo koje te gleda s visine. - kaže glas pa nastavi - Vratit ćeš ravnotežu Svemiru. 
- Ravnotežu?
- Očisti svijet i očistit ćeš stup svojih duhovnih blokada! - gotovo diktatorski naredi glas - Čini to! Odmah!

Djevojka ode u kuhinju. Iz drvenog pravokutnog stalka povuče nož s dugom oštricom.
Uputi se prema "Himalaji".

2. Rihter

Jednom je nepromišljeno sudjelovao u snimanju kućnog videa. Oralno je zadovoljavao dva tamnoputa mladića. Kad se snimka ucjenom proširila internetom, zaradio je nadimak Klarinet.

 
No, u ovom trenutku, a ni u jednom poslije, nije se toga sjetio jer taj sram više nije bio toliko bitan.
Prekid s dečkom mu je polomio kosti pa je osjećao olakšanje kad je svojim pomaknutim mislima prizvao šarene kadrove arkade Super Mario Bros.

Znam! Sve znam! - pomisli - Ovaj krivo započet nivo samo treba poništiti, zapravo trebam samo namjerno izgubiti život. Poslije, imam još dva.

Planirao je dočekati gradski autobus. Taj prati liniju do najvećeg trgovačkog centra. Centar ima otvorenu garažu na četiri etaže.
- Skok s krova garaže bit će najdjelotvornije ubijanje na levelu igre. - zaključi.

Iako je imao izokrenuta rješenja, pomislio je i na nešto realno. Zamislio je izgled vlastitog tijela koje će ogavno izgledati kad pljusne na asfalt. Policija će ga takvog sporije identificirati.
Napisat ću svoje ime na komad papira. - dosjeti se - Pritisnut ću papirić uredno složenim tenisicama kao u onom azijskom filmu - mladić se prisjeti malih ženskih cipela na rubu ravnog krova zgrade.
- Bit će to stvarno lako i bezbolno samouništenje. - osmjehne se.

Čekao je autobus dvadeset i pet minuta. Kad je vozilo stiglo i kad su se vrata otvorila, radosno je zakoračio na čeličnu stepenicu. Vozaču je pružio novac za kartu.
- Nemam ti za vratiti, dao si prekrupno. - rekao je vozač. 
- Zadržite ostatak! - odgovori.
- Što ti je?! Dat ćeš mi osamnaest eura tek tako? - zaprepasti se vozač pa upita - Koliko stanica ideš? 
- Do kraja. - odgovori mladić.
- Hajde, sjedni tamo - vozač odbije novac - Danas neće kontrola.

1. Letta

Kad joj je majka izdahnula, ona je prvi put udahnula.
Nije zaplakala.

Nije zaplakala ni kad je čula da je u nesreći zapetljanog padobrana poginuo njezin obožavani brat.
Tad, s dvanaest godina ljutito je udarala dlanom o stol. Prsti su joj nabrekli i bolno žarili. Šok joj je razdirao jednjak, smrznuo stopala i pomeo zadnje mrvice dječje bezbrižnosti. Suzu nije pustila.

Ubrzo joj je uginuo pas. Onaj za kojeg su svi pitali; "Je l' to lisica?". Leš su pronašli na cesti, blizu šume. Psu je opipala naduti trbuh, protrljala ljepljivu i na mjestima skorenu krv iz njuške.
- Otrovan ti je otrovom za lisice.  Sezona je fazana i jarebica pa lovci tamane štetočine koje im otimaju ptice. - rekao je prolaznik bojom glasa koja poznaje trovača.
Slegnula je ramenima.
- To je život! Neizbježna tragedija. Obično nizanje neuvjerljivih i nesretnih sličica. - zamislila je kako to, kroz krvavu čeljust, izgovara njen mrtvi pas.

Vrijeme spokoja imala je u svojim ranim dvadesetima. Čudno se osjećala. Budila se u grču s grižnjom savjesti, nedostojna mira.
- Hoće li užas opet doći? - pitala se i odgovorila dubljim tonom - Ne budi luda, naravno da hoće.

Oko njene četrdesete, nesreće su iznova počele besprijekorno stizati. Iznenadna smrt oca, spontani pobačaj u kasnom stadiju trudnoće, agonijom začinjena smrt voljenog supruga.
Od novih razočaranja pokušala se obraniti. Nije se izlagala kontaktu u kojem se može povezati.
Ulične pse više nije mazila, ni hranila. Životinje su joj postale besmislena obveza, gadljive u svojoj bezuvjetnoj ljubavi i privrženosti.
Ni s rodbinom se nije čula. Ljudi. Njima uvijek treba davati. Još, još i nikad dosta. A onda umru. Svi redom. Odu sa svojim ukočenim ustima i nedovršenim riječima. 

Živjela je u osami do svoje osamdeset i druge. Kad je zalegla u krevet, tonući u izmet, ni tad nije suzu pustila. 
Nitko ju nikad nije vidio kako rida. Ni samu sebe nije vidjela.

Rođena bez očiju, kapaka sraslih za obraze.